Od kada je izabran za predsjednika SAD-a, Donald Trump čini gotovo sve što konvencionalna mudrost u ekonomiji smatra herezom. Stvorio je trgovinske prepreke i proširio neizvjesnost prijetnjama o dodatnim carinama. Ucjenjuje privatne tvrtke. Olabavio je standarde za prudencijalnu regulativu banaka. Uvijek iznova napada Federalne rezerve zbog provođenja politika koje nisu po njegovoj mjeri. Povećao je proračunski deficit čak i dok se gospodarstvo približavalo ostvarenju punog kapaciteta.

Na popisu onoga što ne treba činiti koji su sastavili donositelji politika, Trump ispunjava više polja nego bilo koji drugi poslijeratni američki predsjednik. Pa ipak nastavlja se dosad najduža zabilježena ekspanzija američkog gospodarstva. Inflacija je niska i stabilna. Nezaposlenost je najniža u posljednjih 50 godina. Zabilježena je najniža stopa nezaposlenosti Afroamerikanaca ikada. Ljudi koji su napustili tržište rada vraćaju se i pronalaze zaposlenje.

Također, plaće pri dnu distribucije trenutačno rastu po godišnjoj stopi od 4%, znatno brže od prosjeka. Na popisu želja birača vezano uz područje ekonomije, Trump ispunjava više polja nego većina njegovih prethodnika. Političko pitanje o kojem svi razmišljaju je hoće li ova ekonomska izvedba donijeti Trumpu drugi mandat. No, jednako važno (i s time povezano) ekonomsko pitanje je hoće li ona biti lekcija vladama diljem svijeta o tome da nesmotrene inicijative pobjeđuju ekonomske politike temeljene na analizi.

Ekonomska politika Trumpove administracije čudan je koktel: sastoji se djelomično od populističkog trgovinskog protekcionizma i industrijskog intervencionizma, djelomično od klasičnih republikanskih poreznih rezova u korist bogatima i deregulacije naklonjene industriji te djelomično od keynesijanskih fiskalnih i monetarnih stimulansa. Pitanje s kojim se je potrebno pozabaviti je što se od ekonomskih rezultata može pripisati svakom od ovih sastojaka.

Proizvodnja još zaostaje
Trumpov populistički program uvelike je usredotočen na potrebe američke industrijske jezgre. Očekuje se da će protekcija trgovine ponovno učiniti proizvodni sektor SAD-a konkurentnim, barem na domaćem tržištu, dok se kompanijama daju naputci da ulažu kod kuće umjesto u inozemstvu. Ipak, udio proizvodnje u BDP-u još je uvijek 2% ispod razine koju je ona bila dosegla prethodno financijskoj krizi iz 2008. godine, dok je 900.000 radnih mjesta u proizvodnji izgubljeno.

Istina, Trump nastavlja s navaljivanjem. “Prva faza” trgovinskog sporazuma između Kine i SAD-a obvezuje Kineze na gotovo udvostručenje uvoza robe proizvedene u SAD-u do 2021. Međutim, kao što je istaknuo Chad Bown s Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju, taj je cilj nerealističan. I nema dokaza o industrijskom preporodu kojega je osmislio Trump. Glavni cilj porezne politike Trumpove administracije je potaknuti rast rezanjem zakonske stope poreza na korporativnu dobit sa 35% na 21%, uz istovremeno proširenje porezne osnovice.

To je nadopunjeno onime što Trump opisuje najambicioznijom kampanjom deregulacije u povijesti, ali, kao što je sam priznao, antibirokratske mjere počele su biti učinkovite tek nedavno, stoga one ne mogu biti zaslužne za ekonomske rezultate.  U pomnoj provedenoj kolaborativnoj analizi, Robert J. Barro sa Sveučilišta Harvard, ekonomist naklonjen republikancima i Jason Furman, također s Harvarda i predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika Baracka Obame, daju numeričku procjenu učinka reforme poreza na dohodak trgovačkih društava.

Oni zaključuju da je snižavanje troška kapitala dugoročno pozitivno, ali da je njegov neposredan učinak na rast BDP-a manji od 0,15% na godišnjoj razini, što predstavlja manji doprinos trenutnoj ekonomskoj izvedbi. Preostaje nam tada keynesijansko objašnjenje: fiskalna i monetarna potpora glavni su čimbenici na kojima se temelji trajanje i snaga ekspanzije. S fiskalnog aspekta, kombinacija poreznih rezova i povećanja potrošnje možda je povećala BDP za nekih 2% od 2017.

S monetarnog aspekta, američki je Sustav federalnih rezervi 2019. promijenio smjer i poništio neka povećanja kamatnih stopa prethodno uvedena u cilju eliminiranja inflacijskih rizika.  Naposljetku, višestruka povećanja minimalnih plaća na državnoj i lokalnoj razini dovela su efektivnu minimalnu plaću na nekih 12 dolara po satu (66% iznad federalnog platnog minimuma, nepromijenjenog za vrijeme Trumpovog mandata), povećavši niske dohotke i učinivši kasnu ekspanziju inkluzivnijom.

Blizu pune zaposlenosti 
Stoga, glavni razlozi postojanog rasta i rekordnog zapošljavanja u Sjedinjenim Američkim Državama nisu niti trgovinska politika i industrijske intervencije, niti rezovi poreza na dohodak trgovačkih društava i deregulacija, već se radi o stimulansu potražnje.  Ništa nije bilo izvjesno vezano uz taj rezultat. U procjeni američkog gospodarstva napravljenoj tijekom ljeta 2017., Međunarodni monetarni fond procijenio je da se to gospodarstvo nalazi blizu pune zaposlenosti i podržava stezanje monetarne politike te je upozorio na brzi rast javnog duga.

Sve u svemu, lekcija koja proizlazi iz Trumpovog očiglednog gospodarskog uspjeha ne glasi da bi nesmotrenost i ekonomski nacionalizam trebali voditi politike. Ona glasi da je u okruženju niske inflacije i niskih kamatnih stopa, prostor za ekspanzivne politike veći nego što se obično misli; da takvo okruženje iziskuje odvažno donošenje politika, umjesto uobičajene stidljivosti te da politika može potaknuti ekonomsku inkluzivnost. Naravno, sposobnost birača za prepoznavanje uzroka određenih ishoda ograničena je. Stoga, nažalost, to možda neće biti lekcija koju će oni izvući.

© Project Syndicate, 2020.