Vidjeti fotografiju premijera Hrvatske Andreja Plenkovića kako se ugodno osmjehuje i rukuje s Timom Cookom, čelnikom jedne od najmoćnijih i najbogatijih korporacija na svijetu, ugodna je slika za domaću javnost, ali zasigurno i odlična promocija Vlade koju ove godine očekuju parlamentarni izbori.

Hrvatski mediji prenijeli su tu fotografiju iz Davosa, pojedini krenuli i u dublje analize i najave kako će, eto, Hrvatska napokon dobiti sve Appleove servise jer u ovom trenutku jedini smo pored Rumunjske članovi Europske unije koji ih nemaju.  Naravno, neizbježno je bila i važnost koju taj susret daje Hrvatskoj kao članici koje predsjeda Vijećem EU jer za američku tehnološku perjanicu najvažnije je i bilo malo izlobirati vezano uz digitalne poreze, a po novome i oko jedinstvenog punjača za mobilne uređaje.

Ključno je pitanje kadrova
Međutim, moramo biti iskreni i reći kako je taj srdačni susret Plenković i Cooka bio upravo to i ništa više. To je zapravo porazno jer kada se krene u pitanje što to Hrvatska može ponuditi jednom Appleu ulazimo u područje iscrtavanja jedne drukčije slike koja nema veze s Vladom, ali ima s našim općim položajem na karti Europe, pa i svijeta, za koju smo ipak u velikoj mjeri sami krivi.

Tekst iz New York Timesa od prije 10-ak godina, koji je tada prenio i Poslovni dnevnik, otkrivao je prave razloge izrade prvog iPhonea u Kini. Prepričano i skraćeno, pokojni Steve Jobes nije se odlučio za Kinu samo zbog cijene rada i proizvodnje, već i zato što je Kina tada mogla jamčiti da će puno brže od SAD-a ili bilo koje druge zemlje odškolovati (proizvesti) potrebnu količinu inženjera i stručnih radnika. Jobsa su dočekali s gotovim pogonima koje su podigli prije potpisivanja ugovora uz rečenicu: “Ako se ne odlučite, mi to lako srušimo ili prenamijenimo”.

Tekst koji se bavio i kooperantima u Kini koji su se kroz godine obogatili izrađujući torbice i slične stvari za iPhone pokazuje dvije nevesele činjenice za Hrvatsku. Jer koliko god mi željeli tvornice i proizvodnju i koliko god mi pričali o deficitarnim zanimanjima ipak je obrazovanje prva stepenica na kojoj padamo. Čak i prije nego na svim drugim barijerama koje će investitori navoditi prilikom pokušaja ili uspješnog poslovanja u Hrvatskoj. Jer ako se i probiju kroz sve prepreke lokalne, državne i sudbene administracije tada počinje pitanje kadrova. Ako je Kina jamčila proizvesti dovoljan broj stručnjaka za potrebe jednog Applea, što bi potencijalnom investitoru u visoku tehnologiju mogla jamčiti Hrvatska?

Ponavljamo iste priče
Problem je što se mi već predugo ničim ne bavimo sustavno. Kada se približi ljeto onda se pokrene priča o deficitu radne snage u turizmu. Jednom godišnje kada dođu rezultata PISA testova pokrene se priča o stanju u školstvu, a kada dođu ljestvice svjetskih sveučilišta onda pričamo o stanju u visokom školstvu. I tako iz godine u godinu, od jedne do druge Vlade i od susreta s investitorima do novog susreta s investitorima. Naš smjer je vrludanje i zbog tog vrludanja osim čvrstog stiska ruke i razgovora o problemima na razini EU nemamo ništa više za ponuditi jednom Appleu, ali budimo iskreni i mnogim drugima.

Jer da sada pogledamo koji je naš smjer kada su u pitanju razvoj gospodarstva i npr. desetogodišnja budućnost nisam siguran da možemo dalje od slogana “Full of life” ili “Mediteran kakav je nekad bio”. Naime, svi su dobrodošli, ali dalje se snalaze sami jer mi ne možemo jamčiti razvoj potrebnih stručnjaka budući da naše obrazovanje nema jasan smjer razvoja. Malo bi konobare i zidare, malo bi doktore znanosti i IT-ovce. A kako to obično bude, kada želite sve i odmah na kraju nemate ništa i nikada. Zato će veliki uspjeh Andreja Plenkovića biti ako nam Apple otvori svoje servise jer bit ćemo bolji od Rumunjske. Za svaki korak dalje trebaju nam jasan plan i velika volja pa kada se stvore uvjeti možda ćemo jednom i s Appleom razgovarati drukčije.