Krajem godine podvlačimo crtu pa često govorimo o tome jesmo li ostvarili zadane ciljeve, kakvi su nam bili rezultati, koliko smo sredstava povukli iz EU fondova, koliko je rastao BDP, koliko smo izvozili ili koliko smo stranih ulaganja privukli. Ustvari, stječe se dojam da su fondovi EU preuzeli primat nad izravnim stranim ulaganjima, jer jednostavno zahtijevaju manji angažman oko ulagačke klime, stabilnosti zakonodavnog okvira i razumnog povrata kojeg svaki ulagač na kraju dana s pravom očekuje.

S jedne strane čujemo kako Hrvatska kontinuirano kaska u svim spomenutim područjima i da zato ne privlačimo dovoljno stranih ulagača. Tu je zatim problem mentaliteta općenito jer “zašto bi netko zarađivao na nama”, pa nedostatak kvalificirane radne snage… Kada sve to zbrojimo, nije ni čudno što se pitanje postavlja ne na način žele li strani ulagači doći u Hrvatsku, što sigurno žele, nego želimo li ih mi uopće ovdje.

Oporavak Petrokemije
Uzmimo za primjer Inu i Mol, jednu od kontroverznijih ulagačkih priča u Hrvatskoj. Kroz veći dio posljednjeg desetljeća Ina se nosila s čestim izmjenama regulatornog okvira, gubitkom koncesija i izostankom novih natječaja (donedavno), dodatnim oporezivanjima, a sve to u velikoj mjeri zbog odnosa između dioničara. Mol se često i danas proziva da je Inu doveo u lošu situaciju.

Nekad i neopravdano. Unatoč činjenici da Ina više nema isto tržište niti monopolistički položaj, financijski je stabilna, daleko je najveći izvoznik i kompanija s najvećim prihodima u RH, a na godišnjoj razini ulaže između milijardu i pol i dvije milijarde kuna. Štoviše, prošlog tjedna je napokon objavljena i odluka o ulaganju od četiri milijarde kuna u riječku rafineriju, a podržala su je oba velika dioničara, i Vlada i Mol. No nije priča Mola i Ine jedini primjer – sjetimo se samo restrukturiranja HT-a nakon što je kompaniju preuzeo Deutsche Telekom i niza negativnih komentara na navedeno.

Ali, u prvih devet mjeseci 2019. kompanija je uložila preko milijardu kuna, većinom u modernizaciju infrastrukture za fiksnu i mobilnu mrežu, pa se tako HT diči titulom najvećeg privatnog investitora u digitalizaciju Hrvatske. Imamo i situaciju Petrokemije, koja je od gubitaša čiji je poslovni opstanak visio o koncu, danas, zahvaljujući kvalitetnom (privatnom) upravljanju, došla do toga da je u prva tri kvartala 2019. godine ostvarila neto dobit u iznosu od 124 milijuna kuna, dok je u istom razdoblju prošle godine zabilježen gubitak od 341 milijun kuna.

Naravno, ne možemo zanemariti ni primjere propalih ili nikad realiziranih ulaganja, od kojih su neki čak rezultirali tužbama. Sjećate li se još projekta golfa na Srđu? Ili kako se lokalna zajednica snažno protivila tvornici Rockwoola u Istri? Imamo i recentni primjer propalog libijskog ulaganja u domaću aviokompaniju zbog ne sasvim jasnih birokratskih zavrzlama oko izdavanja viza. Da nije tragično bilo bi smiješno.

Vape za modernizacijom
Činjenica je kako će, neovisno o tome hoće li im sutra i dalje vlasnik biti država ili neki privatni investitor, domaći ili strani, i druge državne tvrtke prije ili kasnije morati odgovoriti na izazove tržišta. HAC je već najavio modernizaciju sustava naplate kojim će naplatne kućice, pa time i ljudi koji u njima rade, otići u povijest. HŽ također vapi za modernizacijom, dok se o privatizaciji HEP-a otvoreno priča ili potiho šuška već koju godinu.

Zaboravljamo kako privatno i državno vlasništvo jednostavno ne funkcioniraju na isti način – privatnom vlasniku u fokusu je ostvarivanje profita, dok si država može dopustiti da njene odluke vode i neki drugi socijalni interesi koji se možda i kose s tržišnim načelima. Nekadašnje (ali i današnje) državne tvrtke smatrane su izvrsnim načinom za zapošljavanje velikog broja ljudi bez da je to uistinu poslovno opravdano, a onda kad stigne netko izvana i vođen isključivo racionalnim i strogo poslovnim načinom razmišljanja dođe do zaključka da se isti, ili bolji rezultati, mogu postići učinkovitijim raspolaganjem resursima, eskalira nezadovoljstvo.

S razlogom na začelju
I na kraju, vlasnik, bio on država ili privatnik, domaći ili strani, trebao bi težiti tome da kompanija kojom upravlja bude uspješna, održiva, donosi dodanu vrijednost.  Međutim, kao i u turizmu, industriji od koje ovisi najveći dio našeg BDP-a i koja se temelji na tome da netko dođe i za svoj novac “profitira” izvrsnim doživljajem, a mi bismo najradije da novac pošalju internet bankarstvom i ne smeta nam, tako se nekako čini da gledamo i na (strane) ulagače – dobri su dok otvaraju novčanik, no kada moramo uzvratiti uslugu entuzijazam naglo opada. S takvim stavom uistinu ne možemo očekivati ništa drugo nego začelje ljestvice – i odljev pameti, ulagača, ljudi.