Koji tip kapitalizma želimo? To bi moglo biti pitanje koje definira naše doba. Ako želimo održati naš ekonomski sustav za buduće generacije, moramo na njega dati ispravan odgovor. Općenito govoreći, za naš odabir imamo na raspolaganju tri modela. Prvi je "dionički kapitalizam" (shareholder capitalism) kojeg je prihvatila većina zapadnih korporacija, čije je stajalište da bi primarni cilj korporacija bio maksimalizacija njihove dobiti.

Drugi model je "državni kapitalizam" koji povjerava vladi zadaću određivanja smjera gospodarstva i dosegao je nadmoć u brojnim tržištima u nastajanju, a prije svega u Kini. Međutim, u usporedbi s ove dvije opcije, treća ima najviše argumenata za preporuku. "Dioničarski kapitalizam" (stakeholder capitalism), model koji sam ja prvi predložio prije pola stoljeća, pozicionira privatne korporacije kao povjerenike društva i očito je najbolja reakcija na današnje društvene i okolišne izazove. Dionički kapitalizam, trenutačno dominantan model, najprije se proširio u Sjedinjenim Američkim Državama u 1970-ima i proširio svoj globalni utjecaj. Njegov uspon nije bio bez zasluge. Dok je bio na vrhuncu, stotine milijuna ljudi diljem svijeta prosperirale su, dok su kompanije u potrazi za dobiti otvarale nova tržišta i radna mjesta.

Pritisak financijske industrije
No, to nije bila cijela priča. Pobornici dioničkog kapitalizma, uključujući Miltona Friedmana i čikašku školu, zanemarili su činjenicu da javno uvršteno trgovačko društvo nije samo entitet koji je u potrazi za dobiti, već je i socijalni organizam. Uz pritisak od strane financijske industrije u smjeru poticanja kratkoročnih rezultata, uslijed vrlo jake usredotočenosti na dobit, dionički kapitalizam postao je u sve većoj mjeri odvojen od realnog gospodarstva. Brojni shvaćaju da taj oblik kapitalizma više nije održiv. Postavlja se pitanje: zašto su se stavovi počeli mijenjati tek sada? Jedan izgledan razlog je "učinak Grete Thunberg". Mlada švedska aktivistica za pitanja klimatskih promjena podsjetila nas je da odanost postojećem ekonomskom sustavu predstavlja izdaju budućih generacija, uslijed vlastite neodrživosti s aspekta okoliša.

Drugi razlog je da Milenijalci i Generacija Z više ne žele raditi za, ulagati u ili kupovati od kompanija kojima nedostaju vrijednosti izuzev maksimiziranja dioničarske vrijednosti. I naposljetku, predstavnici izvršne vlasti i ulagači počeli su priznavati da je njihov vlastiti dugoročan uspjeh usko povezan s uspjehom njihovih korisnika, zaposlenika i dobavljača. Posljedica toga je da dioničarski kapitalizam ubrzano napreduje. Promjena smjera već se odavno trebala dogoditi.

Prvi sam opisao taj koncept još 1971. i stvorio Svjetski gospodarski forum kako bih pomogao poslovnim i političkim vođama u njegovoj provedbi. Dvije godine kasnije, sudionici Godišnjeg sastanka Svjetskog gospodarskog foruma potpisali su "Manifest iz Davosa" koji opisuje najvažnije odgovornosti tvrtke prema vlastitim dioničarima. Business Roundtable, najutjecajnija američka lobistička skupina, ove je godine najavila da će formalno prihvatiti dioničarski kapitalizam.

Također, takozvani društveni utjecaj ili povrat ulaganja postaje sve istaknutiji dok je sve veći broj ulagača u potrazi za načinima na koje mogu povezati dobrobiti za okoliš, kao i društvene dobrobiti s financijskim povratom. Trebali bismo iskoristiti ovaj trenutak da se pobrinemo da dioničarski kapitalizam ostane novim dominantnim modelom. U tu svrhu, Svjetski gospodarski forum izdaje novi "Manifest iz Davosa", u kojem se navodi da bi tvrtke trebale platiti razumnu količinu poreza, pokazivati nultu toleranciju prema korupciji, podržavati ljudska prava diljem svojih globalnih lanaca opskrbe i zagovarati jednake uvjete za sve konkurente – osobito u "gospodarstvu internetskih platformi".

Okolišni i socijalni ciljevi
Međutim, za podržavanje načela dioničarskog kapitalizma, kompanijama će biti potrebna nova metrika. Prije svega, nova mjera "stvaranja zajedničkih vrijednosti" trebala bi uključivati okolišne, socijalne i upravljačke ciljeve (ESG) kao nadopunu standardnoj financijskoj metrici. Srećom, provedba inicijative za razvoj novog standarda u skladu s time već je u tijeku, uz podršku računovodstvenih tvrtki "Velike četvorke" i predvođena predsjednikom Međunarodnog poslovnog vijeća, izvršnim direktorom najveće američke banke Bank of America, Brianom Moynihanom.

Druga metrika kojoj je potrebna prilagodba je dodjeljivanje naknada izvršnim rukovoditeljima. Od 1970-ih, plaće izvršnih rukovoditelja vrtoglavo su porasle, uglavnom u cilju "poravnanja" donošenja odluka menadžmenta s interesima dioničara. U novoj dioničarskoj paradigmi, plaće bi se umjesto toga trebale uskladiti s novom mjerom stvaranja dugoročne zajedničke vrijednosti. Naposljetku, velike kompanije trebale bi shvatiti da su one same najveći dioničari u našoj zajedničkoj budućnosti. Jasno je da bi sve kompanije trebale težiti tome da zauzdaju vlastite ključne kompetencije i održe poduzetnički misaoni sklop. No, one bi također trebale raditi s drugim dioničarima u cilju poboljšanja stanja u svijetu u kojem djeluju. Zapravo, ovaj potonji uvjet trebao bi biti njihov krajnji cilj.

© Project Syndicate, 2019.