Zašto djeca? Neuobičajena tema za Svjetsku banku. Možda se pitate zašto ne spominjem uobičajene teme poput pravosuđa, lakoće poslovanja ili javnog sektora? Ali da, zaista mislim na ta divna mala stvorenja koja su nam svima izvor veselja i osmijeha i koja su nam na vrhu popisa božićnih darova. Možda zbog toga što se uspjeh u mandatu voditelja ureda Svjetske banke iz nekog čudnog razloga često stavlja u pozitivnu vezu s brojem novorođene djece vaših zaposlenika.

Dopustite mi da istaknem da mi u tom smislu ide prilično dobro, tako da sam i ja dala svoj doprinos demografskoj obnovi Hrvatske. Ali, ako ćemo ozbiljno, uistinu se često pitam kako će ta i druga djeca u Hrvatskoj o nama suditi jednom kad odrastu. Kako će današnje politike i odluke što ih donose oni koji nas vode toj djeci pomoći u napredovanju? Kako će te politike potaknuti hrvatsku djecu da ostanu u ovoj zemlji ili da se u nju vrate nakon što neko vrijeme provedu u inozemstvu i nauče nešto novo? Gospodarske prilike u Hrvatskoj nisu tako loše kao što to neki možda tvrde. Gospodarstvo raste po stopi od približno tri posto, stanje javnih financija se popravlja, a laganim pomacima svjedočimo i u ključnim područjima poput uvjeta poslovanja, pravosuđa i siromaštva, da spomenem tek neka. No hoće li to biti dostatno našoj djeci? Sumnjam. Hrvatski građani i njihova djeca žele biti sigurni da će ih njihove sposobnosti i uloženi napori dovesti ka boljoj budućnosti.  

Sudbonosan razvojni model
Da bi se to ostvarilo, Hrvatska će morati rasti još brže, a što je jednako važno, taj će rast morati biti uključiviji i zeleniji. Nakon godina recesije, stopa rasta od tri posto me ne veseli. To jednostavno nije dovoljno kako bi Hrvatska uhvatila korak s Europom i životni standard svojih građana približila onom koji bilježe naprednije zemlje Europe. Često ponavljam da tih 3 posto znači da će Hrvatska doseći trenutni životni standard u Češkoj tek za više od jednog desetljeća, a onaj u Austriji za više od dva desetljeća. Hrvatska sve više zaostaje za zemljama s kojima se nekad natjecala i s kojima se uobičajeno uspoređuje.   Za Hrvatsku je presudno da pronađe novi razvojni model koji će joj omogućiti brži rast, uz istodobno jačanje socijalne pravde i povjerenja građana u državne institucije.

To iziskuje korjenitu preobrazbu, stvarne iskorake, postizanje konsenzusa između građana, nositelja vlasti, sindikata, civilnog društva i privatnog sektora koji se neće libiti reći: da, spremni smo povesti ovu zemlju naprijed i učiniti ono što je najbolje za društvo u cjelini. Spremni smo raskinuti s prošlošću. Umorni smo od kompromisa, od malih koraka, od izlika, od parcijalnih interesa, od razmišljanja o prošlosti, od svih onih koji od države danas samo žele izvući što je više moguće, ne razmišljajući pritom o budućnosti naše djece.

Itekako sam svjesna da te riječi možda zvuče naivno i da ih se lako može odbaciti kao nerealne. Netko će možda kazati da je trenutna struktura hrvatskoga gospodarstva slaba, s razmjerno malim izvoznim sektorom i visokom uvoznom ovisnošću. Netko će možda uprijeti prstom u slabe institucije, razmjerno loše ishode obrazovnog procesa, niska ulaganja u istraživanje i razvoj, velik utjecaj države na gospodarstvo, i raširenu prisutnost manje učinkovitih državnih poduzeća.

Netko će također reći da su mnogi građani Hrvatske izvan tržišta rada, da je poslovno okruženje nepovoljno, da je državni proračun usmjeren na trenutne izdatke, a javni sektor neefikasan u pružanju usluga. I sve navedeno su stvarni izazovi. Hrvatska ima daleko najmanji sektor robnog izvoza među svim zemljama srednje i istočne Europe (tek 23,6 posto BDP-a u odnosu na prosjek od gotovo 60 posto BDP-a u zemljama SIE).

Isto tako, zemlja se previše oslanja na turizam, gdje je mogućnost povećanja produktivnosti ograničena. K tome, u Hrvatskoj je porezno opterećenje gospodarstva veće nego u svim zemljama s kojima je se uspoređuje (prihodi opće države u 2018. su godini dosegli 46,6 posto BDP-a u odnosu na prosječnih 39 posto u zemljama SIE), a prihodi se koriste za financiranje prevelikog i neučinkovitog javnog sektora.

  No možemo i okrenuti priču te kazati da promjene nisu nemoguće, jer hvatanje koraka s ostatkom EU-a zahtijeva provedbu prilično uobičajenih i dobro poznatih strukturnih reformi. Možemo kazati da čak i u takvim uvjetima postoje brojni primjeri uspješnih tvrtki, učenika koje kući donose odličja sa svjetskih natjecanja iz matematike, kemije i robotike, znanstvenika koji ostvaruju rezultate na globalnoj razini i priznati su kao predvodnici u svojim područjima rada.

Trebamo također priznati i neke razvojne pomake za koje vjerujem da će imati pozitivnog učinka na hrvatsku budućnost. U 2019. Hrvatska je učinila prve korake ka uvođenju eura kao nacionalne valute, ispunila je sve tehničke uvjete pristupanja Schengenu, na ljestvici lakoće poslovanja Doing Business popela se za 7, a na ljestvici globalne konkurentnosti za 5 mjesta. Apsorpcija fondova EU-a značajno se poboljšala tijekom proteklog razdoblje (trenutno je ugovoreno blizu 80 posto raspoloživih sredstava, a oko 30 posto ih je isplaćeno krajnjim korisnicima). 

Izazovi postaju prilike
Okrenemo li se budućnosti, svi se ti izazovi koje sam spomenula odjednom pretvaraju u prilike koje će, bude li ih se ugrabilo, osloboditi potencijal zemlje. To, međutim, iziskuje viziju te smion i odlučan plan djelovanja. Mnoštvo je primjera zemalja koje su u tome uspjele. Primjeri uključuju međunarodnom tržištu okrenut razvoj "azijskih tigrova", reforme njemačkog tržišta rada iz 2000.-tih, dugoročni naglasak koji Finska stavlja na obrazovanje, reforma javnog sektora u Latviji te digitalizacija Estonije, da spomenemo samo neke.

Iako ne postoji univerzalno primjenjivi model, u svakom od navedenih primjera ključna je bila dobro definirana vizija nositelja vlasti. Hrvatska je trenutačno u sjajnom položaju da odredi novi pravac ka budućnosti. Ne mogu ni zamisliti bolji trenutak od ovog kad se nositelji politika spremaju na izradu nove Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine, što je u biti prvi sveobuhvatni dokument te vrste u hrvatskoj povijesti. No moramo se pobrinuti da to ne bude tek još jedna uobičajena vježba izrade dokumenta koji, ma koliko dobar bio, u konačnici neće biti proveden.

Trebaju nam jasan smjer, jasni ciljevi, jasne reforme i ulaganja koja će Hrvatsku postaviti na pravi put. Trebamo dogovor između svih društvenih aktera koji će poduprijeti takvu viziju i želju za promjenom.  Hrvatska se sprema preuzeti predsjedanje Vijećem EU-a, bit će u prilici pokazati svoju spremnost na vodstvo, na predlaganje tema koje će oblikovati budućnost Europe. To je istovremeno prilika hrvatskom vodstvu da odredi nove pravce za ovu zemlju. Danas, kao i svakoga dana u budućnosti, probudimo se razmišljajući o svojoj djeci i djeci naše djece kojoj ćemo ostaviti ovu prelijepu Hrvatsku koju ljudi neće pamtiti samo po onome čime ju je obdarila priroda, već i po onome što je sama odlučila postati.