S domaćeg tržišta rada u zadnjih nekoliko godina iselilo se, po procjenama, desetak posto radne snage, a zbog loše demografije manjak radnika bit će goruća tema godinama. Vlada, ponukana apelima poslodavaca, priprema zakonsko rješenje koje bi ukinulo sustav kvota za strance i olakšalo priljev stranih radnika, no sindikati se boje da će to zaustaviti rast plaća domaćih radnika. O uvozu stranih radnika, otvorenosti poslodavaca prema njima i problematici integracije razgovaramo s konzultantom i poslovnim savjetnikom Denisom Deloguom koji se bavi tržištem rada.

Koliko su poslodavci otvoreni ideji uvoza stranih radnika putem agencija?

Poslodavci su otvoreni za takav način rješavanja problema, no čini mi se da je sve još na “voajerskoj” razini jer vlada dosta nepovjerenja i nepoznavanja te materije.

Očekivao sam da će velike tvrtke koje imaju HR odjele biti spremnije, ali me zapravo iznenadilo da su mali otvoreniji za razgovore s agencijama. Manjak radne snage je tolik da su ljudi spremni sjesti na avion, što neki i rade, i otići na Filipine u potrazi za radnicima. Na taj način se ulaze u još veći problem obraćajući se lokalnoj agenciji jer u konačnici plaćaju više, a tada cijeli proces tek počinje.

Koliko stoji uvoz radnika preko agencije?

Cjenik je kompleksan, ovisi o tome kakvog radnika tražite, prvenstveno o stručnoj spremi. Po tome se razlikuje selekcijski proces, dubina i opsežnost psihometrijskih i drugih testova. Pojedine zemlje su skuplje od drugih, izdavanje dozvola relativno je skuplje u Vijetnamu i Filipinima. Hrvatski zakon zabranjuje da se naknada određuje u visini plaće, no ako se bi preokrenula računica agencijske usluge u prosjeku stoje oko 5-7 posto godišnje neto plaće radnika, a vidio sam situacije u kojima se popnu i do 20 posto. Visina naknade nije uvijek dobar pokazatelj, bitno je da se zapošljavanje radi na društveno odgovoran način i uvjeti prilagode fer biznis praksi.

Primjerice, izbjegavanje poslovanja s lokalnim agencijama koje tom radniku naplaćuju naknadu i po nekoliko godišnjih plaća, što nije rijetkost, primjerice, u Bangladešu. U praksi vam to znači da radnik dođe u Hrvatsku raditi, a zapravo bude u dužničkom ropstvu iduće 3-4 godine. Sve to treba uzeti u obzir kod cijene.

Sindikati upozoravaju da se ne provjeravaju uvjeti pod kojima stranici dolaze i da će ukidanje kvota srušiti plaće domaćih radnika?

Putem agencije poslodavac osigurava smještaj i izdavanje radne dozvole, kupuje povratnu kartu i osiguranje.

Poslodavci uvijek traže način kako smanjiti trošak rada, no što ako sese radnik ozlijedi izvan posla ili umre? Ili, dobije otkaz? Ako se to adekvatno ne riješi, za što je prilika novi zakon, postoji rizik da će ljudi tumarati ulicama bez novca za povratak kući. Treba razumijeti da ukidanje kvota i uvoz radne snage služi da se nadomjesti manjak radnika na tržištu, a ne da se nabavlja jeftinija radna snaga. Doći će onoliko radnika za koliko bude potrebe. Ljudi pogrešno misle da milijun ljudi u niskom startu čeka da dođe u Hrvatsku, to je nerazumijevanje globalnog tržišta rada. U ovom trenu Kanada i Australija traže desetine tisuća radnika, daleko su poželjniji i jedna Južna Koreja ili Singapur. Teško je ljude nagovoriti da dođu u Hrvatsku, nisko smo na listi željenih destinacija.

Što strani radnici znaju o Hrvatskoj? Kakva su im očekivanja?

Ne znaju mnogo. Uglavnom ih privlači činjenica da je Hrvatska vrlo sigurna zemlja, jedna od najsigurnijih u Europi. Drugo, nakon pet godina s radnom dozvolom u Hrvatskoj stranci stječu pravo nesmetanog kretanja EU-om pa im je to ulaznica za druge zemlje. Projekcije su da će do 2030. sve vodeće zemlje svijeta imati manjak radne snage, Njemačka ili Rusija oko 4-5%, čak i Španjolska koja sad ima suficit. Takva globalna kretanja nastavit će se idućih 20-30 godina. Zato se Hrvatska mora brendirati kao poželjna destinacija, rješenje je da se ljudi uvoze po istim uvjetima koji vladaju za domaće radnike jer ćemo se u suprotnom dovesti u situaciju da trajno privlačimo nisko kvalificiranu radnu snagu što nam ništa dobro neće donijeti. Sada nam dolazi oko 40-ak posto nisko kvalificiranih radnika, 50-ak posto su kvalificirani s iskustvom, a visokoobrazovanih je tek 5-6 posto.

Što kažete na kritike da prvo treba tražiti radnike u regiji koji su nam bliži jezično i mentalitetom, umjesto primjerice, iz Hondurasa ili Filipina?

Slažem se, prvo treba gledati u regiji. Ali, regije više nema, ona je otišla i to je pokazala ova sezona. Iduće godine bit će još gore. Za Srbiju se otvaraju vrata austrijskog i ostalih tržišta, zašto bi tamošnji radnici došli raditi u Hrvatsku za 600-700 eura, kad u Austriji zarade barem dvostruko, a ni tu niti tamo nisu doma?

Jesmo li spremni na veliko otvaranje vrata strancima? Hoće li se ponavljati situacije da se policiji prijavljuju 'migranti' u trgovinama jer su tamnoputi, kao u slučaju radnika Rimac Automobila?

Dolazak stranih radnika puno je šire društveno pitanje od samo tržišta rada, a poslodavci nisu svjesni da to ide puno dalje od plaće. Znam im reći: Evo, sjednite vi na avion za Indiju pa dođem po vas za šest mjeseci.

Ljudima treba smještaj, netko im mora pomoći u snalaženju, učenju jezika, otvaranju računa u banci… U suprotnom se osjećaju ostavljeni, što im stvara dodatan stres. Imate situaciju da neke banke nemaju internetsko bankarstvo na engleskom. Ako dođe 30-ak tisuća ljudi, kako će oni slati novac kući? Bio je slučaj građevinskih radnika iz Indije kojima je poslodavac osigurao topli obrok. Nakon 10 dana shvatili su da ljudi ne ništa jedu, iako se ne žale. Onda je ispalo da su to muslimani kojima svaki dan serviraju svinjetinu… Stvara se čitavo tržište potreba koje će ti ljudi imati; od izdavanja avio karata do vegetarijanskih restorana. To nije teško, čak je i poslovna prilika, samo traži pripremu i dobru organizaciju.

Zakonodavac mora propisati sustav praćenja što se događa s tim ljudima i postaviti minimalne parametre kao podršku stranim radnicima u integraciji u društvo. Važno je riješiti ta pitanja u startu i izbjeći kasnije probleme. Jednako je važno informirati domaće ljude, priviknuti ih na vrijeme da će doći stranci da se izbjegnu situacije poput one s radnicima Rimac Automobila, pogotovo u manjim sredinama koje na to nisu navikle.