Društvo Hrvatske ceste d.o.o. upravlja s mrežom državnih cesta ukupne dužine 7152 kilometra.
Mreža državnih cesta u posljednjih pet godina proširena je za preko 270 kilometara te se u posljednjih pet godina prosječni godišnji dnevni promet na mreži državnih cesta povećao za oko 12 posto. Koliko te brojke predstavljaju izazov u pogledu povećanja troškova i stupnja sigurnosti prometa, upitali smo direktora Hrvatskih cesta Josipa Škorića.
Na koji se način financiraju Hrvatske ceste? Smatrate li da je to dovoljno?
Izvore financiranja poslovanja Hrvatskih cesta definira Zakon o cestama, a najveći dio prihoda čini naknada u iznosu od 80 lipa po litri naplaćene trošarine na energente. Godišnji prihod po toj osnovi u 2019. iznosit će nešto manje od dvije milijarde kuna, a slični iznosi planiraju se i u naredne dvije godine. Drugi važan izvor prihoda u ovom razdoblju čine sredstva za financiranje EU projekata i programa, koja se sastoje od sredstava iz EU fondova, te sredstava iz proračuna Republike Hrvatske, koja čine nacionalnu komponentu financiranja EU projekata. Ostali izvori sredstava, kao što su naknade za izvanredni prijevoz, prekomjernu uporabu i korištenje cestovnog zemljišta čine manji dio prihoda. Da budemo konkretni, planirani prihodi za 2019. iznose 2,99 milijardi kuna, od čega bi prihod iz trošarine trebao biti 1,99 milijardi a prihodi za financiranje EU projekata oko 951 milijun kuna. Dakle, odgovor na prvi dio pitanja, o načinu financiranja, je lakši, dok pitanje o dostatnosti sredstava zahtijeva nešto šire pojašnjenje. Prvo desetljeće ovog stoljeća bilo je obilježeno intenzivnom izgradnjom cesta. Ekspanzija ulaganja u državne ceste u tom razdoblju velikim se dijelom financirala zaduživanjem kod poslovnih banaka. Ta politika doprinijela je skokovitom razvitku cestovne mreže kojeg je slijedio određeni rast gospodarstva, međutim, s nastupanjem svjetske ekonomske krize, teret javnog duga upravitelja cestovne mreže doveo je u pitanje održivost dotadašnjeg sustava financiranja i izgradnje cesta. Investiranje u izgradnju državnih cesta prelazilo je maksimalne financijske kapacitete Društva, pa je bilo potrebno odlučno djelovati kako bi se poslovanje učinilo održivim. Ukupni dug Hrvatskih cesta d.o.o. se za deset godina, od 2006. do 2016. godine, uvećao više od deset puta, na razinu od oko 1,35 milijardi eura. Neodrživa razina duga dovela je do stanja u kojem godišnji troškovi kamata prelaze 20 posto ukupnih prihoda Društva. Slično stanje u to je vrijeme zatečeno i u drugim državnim poduzećima koja gospodare cestovnom mrežom, pa je zbog toga tijekom 2016. osmišljen program poslovnog i financijskog restrukturiranja cestovnog sektora. Radi se o skupu mjera koje je razradila Svjetska Banka u suradnji s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske za svako od poduzeća iz cestovnog sektora. Vlada Republike Hrvatske usvojila je program i on se provodi od 2017. godine. Za Hrvatske ceste najbitniji aspekt ovih mjera je refinanciranje dugova nastalih investicijama u izgradnju cesta. Treba istaknuti kako projekt optimizacije duga podrazumijeva i određena ograničenja u daljnjem investiranju. Konkretno, to znači da odgovor na pitanje o dostatnosti sredstava koja su nam na raspolaganju prvotno ovisi o održivom planiranju investicijskih zahvata. Financiranje kapitalnih investicija prvenstveno će se bazirati na bespovratnim sredstvima iz EU fondova. U razdoblju od 2014. do 2020. iz Europskih fondova za prometne projekte u Republici Hrvatskoj na raspolaganju je 1,21 milijardi eura, od čega je 400 milijuna eura iz Europskog fonda za regionalni razvoj namijenjeno cestovnim projektima.
Kako bi ocijenili stanje državnih cesta? Što je najveći problem i kako ga riješiti?
Ako promatramo mrežu u cjelini, možemo reći da su državne ceste u Republici Hrvatskoj danas u solidnom stanju, uz kontinuirano redovito održavanje. Ondje gdje je stanje ceste loše, planiramo i provodimo rekonstrukcije. Ocjenjivanje stanja cesta provodi se redovito, temeljem objektivnih parametara, a kao rezultat imamo rangiranje dionica državnih cesta po prioritetu obnove. Možemo reći da se radi o uhodanom sustavu, koji, zahvaljujući planiranju i urednom financiranju, rezultira solidnim stanjem najvećeg dijela državnih cesta. Za program rekonstrukcija i uređenja kolnika koristi se oko 70% ukupnih sredstava.
Smatrate li da je Hrvatska dobro prometno povezana ili još uvijek ima područja gdje bi trebalo graditi nove ceste?
Ako bismo promatrali mrežu s motrišta dostupnosti svih krajeva Hrvatske, tada bismo mogli općenito zaključiti da je naša zemlja ima vrlo dobru cestovnu povezanost. Međutim, porast prometa uzrokuje probleme koji se moraju rješavati izgradnjom novih cesta. Konkretno, projekte novih cesta možemo podijeliti u nekoliko skupina. Brze ceste grade se postupno, na pravcima gdje zbroj tranzitnog i lokalnog prometa premašuje kapacitete postojeće ceste. Karakteristični primjer su Podravska magistrala, od Slovenije do Srbije, Podravski ipsilon i brza cesta između Dubrovnika i njegova zračne luke. Drugu skupinu čine spojne ceste, kojima novu mrežu autocesta povezujemo s gradskim središtima: primjeri su spojna cesta do Siska, nova splitska poveznica preko čvorišta Vučevica i cesta kojom se novi terminali Luke Rijeka povezuju s riječkom obilaznicom, takozvana cesta DC403. Treću skupinu čine obilaznice gradova i manjih naselja, budući da mnoge državne ceste prolaze kroz naseljena mjesta, pa tranzitni promet narušava kvalitetu života. Nedavno smo pustili u promet obilaznicu Vinkovaca, a u gradnji ili pred početkom izgradnje su obilaznice Čakovca, Novog Marofa, Zaprešića, Bjelovara, Petrijevaca. Ipak, najsloženiji zahvat kojim obilazimo urbanu aglomeraciju je nastavak obilaznice Splita, od Solina do Omiša.
Kada se govori o sigurnostima na cestama, u prvi se plan ističu prometni propisi i ispravnost vozila. Koliko samo stanje cesti utječe na sigurnost?
Sigurnost prometa bazira se na tri osnovna čimbenika: čovjek, vozilo i naravno, cesta. Cesta utječe direktno na mogućnost nastanka prometne nesreće, ali u određenim situacijama i na posljedice prometne nesreće. Moram napomenuti kako sve aktivnosti koje Hrvatske ceste provode kroz održavanje, bilo redovito, izvanredno ili investicijsko te kroz projektiranje i građenje cesta, direktno su ili posredno vezane i uz sigurnost prometa, a mjere direktno vezane za sigurnost prometa na državnim cestama provode se retroaktivno ili proaktivno. Retroaktivne mjere se baziraju na prometnim nesrećama i posljedicama istih, kao što je, primjerice, sanacija opasnih mjesta. Hrvatske ceste su u razdoblju od 2001. do danas sanirale preko 280 opasnih mjesta, za što je investirano preko 270 milijuna kuna vlastitih sredstava i sredstava iz Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa. Usporedbom podataka o prometnim nesrećama koje su evidentirane u trogodišnjem razdoblju prije sanacije te u istom razdoblju nakon sanacije opasnih mjesta, utvrđeno je ukupno smanjenje broja prometnih nesreća za 76,2 posto, broja poginulih osoba za 90,3 posto, teško ozlijeđenih za 75,3 posto i broja lakše povrijeđenih za 72,3 posto.