Business Roundtable, organizacija izvršnih direktora najvećih američkih kompanija, nedavno je objavila izjavu koja je uzrokovala popriličnu pomutnju u nekim krugovima.

Umjesto da se prije svega ili isključivo usredotoče na maksimalno povećanje vrijednosti za dioničare, američki korporativni titani raspravljali su o tome da bi kompanije trebale pridavati veću važnost blagostanju njihove šire zajednice dioničara, uključujući radnike, kupce, susjede i ostale. Budući da se izvršni direktori u velikim kompanijama zapošljavaju i dobivaju otkaze uglavnom na temelju njihovog doprinosa dobiti, takve izjave zaslužuju određenu količinu cinizma. Ako i sve dok se ne promijene poticaji stvoreni financijskim tržištima, trebali bismo očekivati prevlast motiva kratkoročne dobiti.

Usmjeravanje prema dobiti
Stajališta organizacije Business Roundtable dijelom su širih nastojanja redefiniranja kapitalizma – što je tema koja se trenutačno obrađuje na visokoprofilnim predmetima na Harvardskoj poslovnoj školi, na Sveučilištu Brown i drugdje. U svojoj recentnoj knjizi Trenutak za ekonomiste (The Economists' Hour), Binyamin Appelbaum, utjecajan novinar New York Timesa, tvrdi da treba okriviti ekonomiste zbog prekomjernog usmjeravanja prevelikog dijela svijeta prema dobiti.

A demokratski predsjednički kandidati predlažu ideje u rasponu od skromnih reformi do znatnijeg remonta načina na koji funkcioniraju tržišta. Postoje tri glavna pitanja koje je potrebno razmotriti prilikom razmišljanja o tome kako prilagoditi ulogu tržišta u modernom američkom gospodarstvu na razuman način.

Prvo pitanje je da su tržišni poticaji zapravo pozitivni u nekim kontekstima. Ako ste poduzetnik i želite prikupiti kapital, apeliranje na društveno dobro širih razmjera neće vas daleko dovesti. Za transformaciju neke industrije – i izazivanje aktualnih dužnosnika zastupljenih u organizaciji Business Roundtable – potreban Vam je poslovni model koji obećava buduću dobit. Primjerice, privatni rizični kapital financirao je postupak pretvorbe istraživanja o ljudskom genomu u lijekove koji spašavaju život tijekom protekla dva desetljeća.

Lobiraju za slabiju regulativu
Drugo, očito je potrebno uspostaviti ravnotežu između javnih i privatnih (usmjerenih na profit) napora. Appelbaumov najjači argument je da su vodeći ekonomisti ocrnili javno djelovanje i, barem od 1960-ih, gledaju na privatna poduzeća kroz ružičaste naočale. Kao što James Kwak (moj koautor o drugim pitanjima) ispravno ističe, moćni interesi nalaze se iza razvoja i širenja tih ideja (iako njegova vlastita knjiga, Ekonomizam, također ističe kako kreatori politika iskrivljuju razumnu ekonomsku analizu kako bi poduprli naivno stajalište da je poslovanje nepogrešivo).

Treće, privatni sektor obično ne uzima u obzir pozitivne i negativne vanjske čimbenike – radnje koje utječu na ostale ljude, ali ne na onoga tko ih čini. Primjerice, u Pokretanju Amerike, Jonathan Gruber i ja tvrdimo da javni sektor treba igrati robusnu ulogu u ulaganjima u temeljnu znanost jer opće znanje koje iz nje proizlazi utječe na brojne ljude na načine koje je teško predvidjeti. Upravo je to bila logika na temelju koje je vlada vrlo uspješno podržala projekt ljudskog genoma; ona je također motiv za financiranje širih razmjera Nacionalnih instituta za zdravstvo.

Gotovo svi moderni lijekovi proizlaze iz podržanog postupka, u ranim fazama, od strane Nacionalnih instituta za zdravstvo. Privatni sektor također općenito nije dobar po pitanju vlastite regulative, a tu se ponovno radi o vanjskim čimbenicima. Primjerice, tvrtke u financijskom sektoru snažno lobiraju kako bi olabavile regulativu – što im omogućava generiranje veće dobiti, ali i upuštanje u veće rizike. Niti jednoj pojedinačnoj tvrtki nije u dovoljnoj mjeri stalo do rizika za cijeli sustav. Na sličan način, energetske kompanije žele vaditi više prirodnih resursa. Njihovi izvršni direktori nisu plaćeni da brinu o klimatskim promjenama.

Narušen američki model
Model koji je dugoročno prevladavao u američkom gospodarstvu sastojao se je od dopuštanja tržištu da organizira većinu ekonomskih aktivnosti i tada regulira ili preraspodijeli razmjerno ishodima. No, financijska kriza iz 2008. godine, zajedno s neuspjelim naporima borbe protiv klimatskih promjena i razočaravajućim dugoročnijim ekonomskim ishodima za većinu Amerikanaca (dok su neki bogati ljudi postali znatno bogatiji), narušili su konsenzus na kojem se temelji ovaj model. Možemo li imati inkluzivniji oblik kapitalizma koji polučuje bolje ishode?

Možemo, prema mišljenju senatorice Elizabeth Warren, koja se takmiči za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke na proreformskoj platformi. Warren, koja je izgradila vlastito ime u politici zauzimajući se za snažniju zaštitu potrošača vezano uz financijske proizvode, uopće nije anti-tržišno orijentirana. Umjesto toga, ona tvrdi da će drugačije oblikovanje tržišnih struktura dovesti do drugačijih (i boljih) ishoda.

Brojni od niza njenih različitih prijedloga svode se na ponovno osmišljavanje dopuštenoga u smislu tržišnih struktura i ponašanje tvrtki, kao i na to kako ograničiti utjecaj novca u politici. Tržište nije nužno dobro ili loše. Ono što ćete dobiti iz kapitalizma ovisi o tome kako ga oblikujete. Ako se pouzdajete u imućne ljude i već moćne poduzetnike po pitanju donošenja ključnih odluka, uglavnom ćete dobiti ono što već imate – uvelike nejednako gospodarstvo, sklono krizama, koje bezglavo juri prema klimatskoj katastrofi.

© Project Syndicate, 2019.