Čak i unatoč tomu što je uvedena praksa objavljivanja javnih natječaja putem kojih se u najvećem broju slučajeva i odvijaju ove transakcije. Naoko je ostavljen dojam transparentnosti postupaka, no u praksi se konkretno ime pojedinih kupaca dozna tek s ponekom aferom, kakva je bila s nekoliko prodaja u mandatu bivšeg ministra Gorana Marića, zbog kojih je na kraju morao i otići iz Vlade.

Ministarstvo uredno po odobrenoj kupoprodaji objavi koliko je ponuda stiglo na natječaj i koja je odabrana, ali imena su pokrivena korektorom, i to samo u slučaju fizičkih osoba, dok se za pravne osobe podaci ne pokrivaju.

U praksi su, međutim, ponude poduzeća gotovo iznimka, uglavnom one dolaze od privatnih osoba. Razlogom neobjavljivanju u Ministarstvu državne imovine navode obveznu – zaštitu identiteta kupaca.

Međutim, da Ministarstvo pogrešno tumači pravila GDPR-a, kao meritorna institucija, smatra i Agencija za zaštitu osobnih podataka, koja nalaže – objavu imena.

U odgovoru na naš upit o ovoj praksi Ministarstvo se poziva na članak 1. Opće uredbe o zaštiti podataka kojom je propisano da svatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka. I različit tretman pravnih i fizičkih osoba u ovom slučaju sadržan je i istoj Uredbi, u članku 14. u kojem se pojašnjava da se zaštita u svezi s obradom osobnih podataka odnosi na fizičke osobe, ali ne obuhvaća i obradu osobnih podataka koji se tiču pravnih osoba.

“Zaštita koja se pruža ovom Uredbom u vezi s obradom osobnih podataka trebala bi se odnositi na pojedince bez obzira na njihovu nacionalnost ili boravište. Ovom se Uredbom ne obuhvaća obrada osobnih podataka koji se tiču pravnih osoba, a osobito poduzetnika koji su ustanovljeni kao pravne osobe, uključujući ime i oblik pravne osobe i kontaktne podatke pravne osobe”, članak je na koji u odgovoru upućuje Ministarstvo.

No, budući da upravljanje imovinom nije standardan postupak, a posebno ga osjetljivim čini negativna percepcija koju se još uvijek veže za privatizaciju, država bi, slažu se pravni stručnjaci s kojima smo razgovarali, morala povesti računa i o dostupnosti podataka o njihovom provođenju. Jer, u ovom slučaju javni interes mora biti iznad prava na privatnost.

Zakon o provedbi Opće uredbe za zaštitu podataka formalno uređuje da se GDPR isključuje samo u odnosu na sudove, a kod ostalih javnih institucija samo ako su podaci potrebi za svrhu kaznenih postupaka. Javnopravne institucije načelno jesu obveznici GDPR-a, ali za njih izričito po zakonu se reguliralo da se neće kažnjavati. To znači da je Uredba prepoznala specifičnu ulogu javnih institucija gdje one trebaju ovisno o cilju i svrsi ocijeniti što je važnije dobro koje treba štititi: javni interes ili pravo na privatnost”, pojašnjava odvjetnik Mićo Ljubenko, te ocjenjuje da, ako se radi o raspolaganju javnim novcima i dobru, javni interes logično dobro koje treba štititi. U Ministarstvu državne imovine nisu, pak, pojasnili zašto je za njih pravo na privatnost iznad prava javnosti da ima informaciju o raspolaganju državnom imovinom.

Njihovog tumačenja GDPR-a, uzgred, ne pridržava se primjerice Ministarstvo financija, čija Porezna uprava i dalje objavljuje tzv. listu srama, popisa poreznih dužnika na kojemu se objavljuju podaci o dugovanjima ne samo poduzeća, nego i imena obrtnika, ali i običnih građana koji nisu uredni platiše.

U Agenciji za zaštitu osobnih podataka (AZOP) navode kako u konkretnom slučaju regulativa o upravljanju državnom imovinom i postupcima koji prethode sklapanju pravnih poslova raspolaganja nekretnina u vlasništvu RH, ne precizira obvezu objave osobnih podataka. Međutim, kako su posrijedi nekretnine u vlasništvu države koje ostvaruju prihode, iz AZOP-a ukazuju i da je u tom slučaju u primjeni i Zakon o pravu na pristup informacijama, koji u pojedinim slučajevima u smislu GDPR-a predstavlja pravnu osnovu za objavu za objavu podataka.

Konkretnije, u članku 10. stavku 1. taj zakon propisuje da su “tijela javne vlasti obvezna na internetskim stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku, između ostalog, objavljivati obavijesti o raspisanim natječajima, te obavijest o ishodu natječajnog postupku”.

U odgovoru na naš upit, kojeg potpisuje ravnatelj AZOP-a Anto Rajkovača, stoji i da članak 16. stavak 3 tog zakona propisuje da informacije o raspolaganju javnim sredstvima trebaju biti dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.

“Naglašavamo kako pri objavi informacija koje u sebi sadrže osobne podatke treba voditi računa o tome da se postigne pravična ravnoteža između dva konkurirajuća prava (na zaštitu osobnih podataka i na pristup informacijama), pri čemu naglašavamo da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo”, ističu u AZOP-u i zaključuju da bi stoga s aspekta zaštite podataka bilo dopušteno učiniti javno dostupnim osobne podatke fizičkih osoba koje su zajmoprimci i kupci nekretnina iz državnog portfelja, s obzirom na transparentnost samog postupka i javni interes koji prevladava nad zaštitom osobnih podataka i privatnosti pojedinca.

Ministarstvo je, podvlače, dužno učiniti javnim podatke, u opsegu koji je nužan i relevantan, dakle u ovom slučaju ime i prezime, ugovorenu cijenu i rokove zakupa, dok ostali podaci poput privatne adrese, OIB-a i broja računa trebaju ostati zaštićeni.

I tako će zahvaljujući obrazloženju nadležne državne institucije Ministarstvo državne imovine morati promijeniti svoje nelogično tumačenje GDPR-a i praksu koja ponovno budu sumnje da se vrijedno državno dobro previše često “namješta” za krug odabranika i poznanika. v