Hrvatska je jedna od najjačih nogometnih nacija svijeta i dok je to u reprezentativnom nogometu globalno poznato već desetljećima, u posljednje vrijeme igra i sve ozbiljniju, na žalost ne još i ozbiljnu, ulogu u klupskom nogometu u Europi. Već niz godina nije neuobičajeno da i ozbiljni strani igrači dolaze u hrvatske klubove, prvenstveno GNK Dinamo, a aktualni primjer Danija Olma koji je kao “veliki potencijal” iz Barcelone došao svjesno kako bi se razvio u boljeg igrača u Dinamo, možda je put kako će se hrvatski nogomet razvijati u narednom razdoblju.

Hrvatska je po Uefinoj ljestvici klupskog nogometa dosegla 15. mjesto, a koje joj garantira da pola domaće lige (HNL) ide u “Europu” – dva kluba u Ligi prvaka, a još tri u Uefa ligi. U nogometu se vrti i veliki novac – Hrvatski nogometni savez je samo od lanjskog Svjetskog prvenstva u Rusiji zaradio 30-ak milijuna dolara. Iako se hrvatski klubovi ne mogu svojim proračunima mjeriti s onima u Ligama petice, ili pak u bogatim klubovima Rusije, Turske i Grčke, činjenica je da je za ovu godinu službeni proračun Dinama na razini od 300 milijuna kuna. Hajduk ima proračun od 110 milijuna kuna, Osijek 100 milijuna, a Rijeka 90 milijuna kuna, dok svi ostali 20-ak milijuna ili manje.

Monopol TV prijenosa

Iako se hrvatska nogometna liga, a i samo tržište, teško mogu uspoređivati s onima u Engleskoj, Španjolskoj ili Njemačkoj, usporedba s Portugalom, Grčkom, Nizozemskom ili Belgijom bila bi itekako umjesna. To su sve lige u kojima se vrti veliki novac i interes javnosti i gospodarstva, posebice od televizijskih prava, sponzora i ulaznica. Iako točnih podataka zapravo nema, nagađa se da su prava na HNL prodana za svega 12 milijuna kuna godišnje i to ekluzivnim kabelskim operaterima, što znači da nam ligu može pratiti maksimalno 10-ak posto stanovništva, a nije uzgred spomenuti da te tvrtke imaju sjedište u Beogradu, no to je već neki drugi problem u koji ovom prilikom nećemo dublje ulaziti. Kako bilo, Hrvatska očigledno ima dobar nogometni proizvod i vrijednost na tržištu, no ima užasnu infrastrukturu. Jedini “pravi stadion” koji imamo je splitski Poljud koji je napravljen još daleke 1979. i koji hitno traži rekonstrukciju.

Najveći problem je u Zagrebu gdje se zadnjih 20-ak godina ozbiljno govori, a ponekad i radi, na projektu stadion. Iako u metropoli postoji možda i 10-ak manjih stadiona, niti jedan od njih ne doseže 10-ak tisuća gledatelja niti ima standarde kakve traži reprezentacija klase one hrvatske, a i standarde Lige prvaka. Maksimir je, mnogi bi rekli, i mitski hrvatski stadion te dom Dinama i najčešće hrvatske reprezentacije. No, to je zdanje koje je napravljeno 1911, a u narednim desetljećima je više puta nadograđivan i moderniziran – zadnji takav projekt je bio 1969. kad je izgrađena južna tribina. Velike planove za Maksimir je imao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je formalno bio počasni predsjednik Dinama, odnosno Croatije kako se klub po njegovoj želji zvao u njegovo vrijeme. Tuđman je odlučio od Maksimira napraviti top europski stadion kapaciteta većeg od 60 tisuća ljudi. Iako točan proračun niti tada nije bio poznat, 1998. su započeli radovi u nekoliko faza koji nikad nisu završeni. Iz političkih, financijskih, načelnih i tko zna kakvih drugih razloga, ta obnova nikad nije kompletirana, a slobodne procjene kažu da je u stadion u 21 godinu ulupano oko 800 milijuna kuna. Danas Maksimir slovi kao jedan od najružnijih i najneudobnijih sportskih objekata u Europi te se zadnjih godina ozbiljno govori o izgradnji novog stadiona Dinama, a opcija je i da to bude nacionalni stadion koji bi bio dom Dinama i reprezentacije. Kako bilo, 2008. je raspisan natječaj za arhitektonsko rješenje novog stadiona na kojem je pobijedio projekt Plavi vulkan arhitekta Hrvoje Njirića, a koji se primarno trebao graditi na zagrebačkoj Kajzerici. No, od tada do danas se nije puno toga promijenilo osim što je u Maksimir ulupano još tko zna koliko desetaka milijuna kuna ili eura da bi uspio zadovoljiti barem minimalne zahtjeve Uefe.

Hram nogometa

Nakon što je Hrvatska lani osvojila drugo mjesto na SP u Rusiji, opet je stadion postao top tema. Danas se operira s barem četiri projekta za novi stadion od 30-35 tisuća gledatelja u Zagrebu i okolici. Maksimir je mitsko mjesto za mnoge plave drukere, no ako se novi dom mogli naći klubovi poput Arsenala, Bayerna, Atletico, Tottenham itd., ne vidim zašto to ne bi potencijalno i Dinamo. Postoje ideje da se napokon završi obnova Maksimira, a što bi stajalo oko dvjestotinjak milijuna kuna. Nedavno se pojavila i ideja da se postojeći Maksimir sravni sa zemljom i na tom mjestu napravi novi stadion. Osim očekivanih logističkih problema za gledatelje i okolne stanovnike koje bi imao takav projekt u centru grada, tu bi se pojavio i problem gdje bi Dinamo igrao dvije godine, koliko je minimalno potrebno da bi se novi stadion ovakvih gabarita izgradio. Plavi vulkan je, u smanjenom obimu s prvobitnih 55 tisuća gledatelja i cijenom od 200 milijuna eura spao na 30-35 tisuća gledatelja i 120 milijuna eura, još uvijek je “operativan”. Kako na svojoj “matičnoj” lokaciji na Kajzerici, tako i na novoj lokaciji u Blatu pored nikad završene Sveučilišne bolnice. Od lani kao lokacija figurira i Velika Gorica koja je spremna, vjerojatno i besplatno, ustupiti zemljište pored Plesa za novi nacionalni stadion i kamp reprezentacije, a gdje bi, valjda, onda igrao i Dinamo jer je svima jasno da “nacionalni stadion” bez matičnog kluba nema smisla niti računice.

Štoviše, nedavno se u javnosti čak i pojavio projekt misterioznih kineskih investitora koji bi na tom mjestu napravili sportski i trgovački park sa stadionom 30-35 tisuća ljudi koji bi stajao između 55 i 100 milijuna eura, a prva utakmica na njemu bi se odigrala 2023. Teško je reći koliko je to ozbiljno, ali nedavno se pojavila ideja da bi se stadion mogao graditi u Rugvici uz trgovački centar Ikea jer da bi na toj lokaciji imao najbolje logističke i prometne benefite, a i cijena bi mu zbog jeftinog, možda čak i besplatnog, zemljišta bila manja.