Nejednakost je temeljno političko i ekonomsko pitanje ovog doba, ipak rasprave o njemu već dugo trpe od određenog stupnja nepreciznosti. Primjerice, standardna mjera nejednakosti, Ginijev koeficijent, smanjuje distribuciju cjelokupnog dohotka neke zemlje na jednu brojku između nule i jedan te je stoga uvelike apstraktna. Na sličan način, dok je nejednakost trenutačno u porastu u brojnim dijelovima svijeta, nema jednostavne korelacije između tog trenda i socijalnog nezadovoljstva ili socijalnih nemira. 

U Francuskoj ima puno manje nejednakosti nego u Sjedinjenim Američkim Državama, pa ipak ona ima slične ili čak veće razine socijalne polarizacije. Današnja rasprava o nejednakosti u stvarnosti je počela 2013. godine izdavanjem knjige francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja pod nazivom Kapital u dvadeset prvom stoljeću, koja je otkrila da stopa povrata na kapital obično nadmašuje stopu rasta, čime s vremenom uzrokuje porast nejednakosti.

Konkretno, čini se da je apreciranje vrijednosti nekretnina temeljni pokretač rastuće nejednakosti. No, i ovdje se susrećemo s određenim stupnjem nepreciznosti. Naposljetku, nekretnine nisu homogeno dobro jer je poznato da njihova vrijednost ovisi o "lokaciji, lokaciji, lokaciji". Ima elegantnih dvoraca i palača čija je trenutačna cijena manja od cijene malih stanova u najvažnijim gradovima.

Duga putovanja na posao
Budući da su najveći gradovi postali magneti za globalnu elitu, oni u sve većoj mjeri postaju suviše skupi za uredske radnike, policajce, nastavnike, medicinske sestre i slične. Dok se ovi potonji moraju nositi sa svakodnevnim dugotrajnim, zamornim putovanjima na posao i s posla, elite upotrebljavaju globalne gradove na način koji njima odgovara, često skakućući s mjesta na mjesto.

Veliki pojasevi Pariza i Londona noću su jezivo napušteni. Manhattan u ovom trenutku ima gotovo četvrt milijuna praznih stanova. Kad god su nasilje i revolucije trošili nejednaka društva, nezadovoljstvo se usredotočilo na nekretnine. Tijekom posljednjih godina Zapadnog Rimskog Carstva, ogromna imanja pripadala su isključivo aristokratskoj eliti. A francuski socijalni povjesničar Marc Ferro pokazao je da su brojni urbani Rusi bili privučeni boljševicima 1917., ne iz ideološkog žara, već stoga što su se stari režim i nove konstitucionalne stranke pokazali nesposobnima po pitanju opskrbe hrane i stanovanja.

Tijekom Prvog svjetskog rata, Petrograd je razvio enormnu industriju streljiva, s radnom snagom sastavljenom od seljaka primljenih na radno mjesto na selu i dovedenih u nove proširene tvornice. No, planeri proizvodnje zanemarili su pitanje stanovanja tih radnika te su 1917. godine (sovjetska) radnička vijeća ponudila rješenje: stanovi će biti konfiscirani od aristokrata i buržoazije.

Zamke brze industrijalizacije
Slično se odigralo u ostalim gradovima u kojima je došlo do brze, neplanirane ratne industrijalizacije (Budimpešta, München, Torino). Njihovi današnji ekvivalenti su središta nove ekonomije, kao što je Silicijska dolina i njeni visokotehnološki imitatori u Europi i Aziji. Ti su gradovi otvorili brojna radna mjesta, ali su u potpunosti podbacili po pitanju smještaja ljudi koji zapravo tamo žive. Stoga, čak i profesionalci srednje klase žive u automobilima, kombijima i kamperima. Ta boljka nije ograničena na same globalne gradove.

Podrška Brexitu u jugoistočnoj Engleskoj duguje nešto percepciji da su London i njegovo neposredno okruženje postali suviše skupi kao posljedica prekomjerne imigracije, međunarodne financijske djelatnosti i turizma – ukratko, uslijed globalizacije. Nije potrebno niti reći da je politička reakcija na problem s nekretninama do sada bila neadekvatna, čak kontraproduktivna. Neki veliki europski gradovi uvode kontrole iznajmljivanja, unatoč lošim prethodnim rezultatima takvih politika. Kad je New York pokušao sa sličnim mjerama u dvadesetom stoljeću, otvoreno je tržište presušilo, a imovina se gomilala i njome se trgovalo iznad nominalne vrijednosti na crnom tržištu.

Kada je Velika Britanija uvela fiskalnu subvenciju za one koji prvi put kupuju vlastiti dom, shodno tome došlo je do rasta cijena domova, što je kompenziralo bilo koju potencijalnu pogodnost. Ukidanje poreznih olakšica – što su nedavno učinile Sjedinjene Američke Države uvođenjem plafona u vrijednosti 10.000 dolara na državni i lokalni porezni odbitak – nešto je bolji pristup. Ali to neće riješiti temeljni problem opskrbe. Naravno, očito rješenje problema opskrbe je izgraditi više stambenog prostora.

No, novogradnja može biti u sukobu sa zaštitom okoliša i arhitektonskim naslijeđem nekog grada te često nailazi na suprotstavljanje od strane postojećih vlasnika nekretnina koji ne žele pad vrijednosti vlastite imovine. Ponekad novogradnja može stvoriti alternativne urbane magnete, kao u slučaju preobrazbe španjolskog grada Bilbaoa dodatkom muzeja Guggenheim kojeg je projektirao Frank Gehry. Međutim, brojni industrijski gradovi u silaznoj putanji već su iskušali to rješenje, ali samo ih je nekoliko postiglo uspjeh. Oni koji nisu uspjeli još su uvijek oronuli i sada imaju dodatni teret održavanja nove umjetničke infrastrukture.

Više socijalnog smještaja
Naposljetku, gradovi i urbana područja koja potiču većinu stvaranja novog bogatstva izazvat će kontra pokret. Ako visokim cijenama izguraju ili na neki drugi način isključe one koji manje zarađuju, žrtvovat će otvorenost koja ih je prije svega učinila privlačnim. Stoga, ako žele preživjeti i napredovati u današnjoj egalitarnoj političkoj klimi, trebat će osmisliti smjela rješenja.

Tijekom prethodnog razdoblja dinamičnosti temeljene na urbanim područjima, u ranom šesnaestom stoljeću, bogate trgovačke obitelji gradile su smještaj s niskom najamninom koji se zatim dodjeljivao siromašnima. Jedan takav projekt, naselje Fuggerei u gradu Augsburgu u Njemačkoj još uvijek do današnjeg dana pruža socijalni smještaj s niskom najamninom.

© Project Syndicate, 2019.