Većini će to biti kamena sol iz kartonske kutije, piše Express.hr. Nekima FK Sloboda. Poznavaocima opskurnijih dijelova rata u BiH bit će to ratni Radio Sajgon i izvještavanje babe Stane s tuzlanskog aerodroma.

Praktično nikoga Tuzla neće asocirati na turizam. A to je što Tuzla želi postati. Ali i postaje. Stotine posjetitelja svake godine sjati se na tuzlansku rivijeru, tri umjetna jezera ispunjena slanom vodom, a posebna atrakcija su kaskade – povezani sistem slapova, piše Express.hr.

Grad koji se bori naslov je ovoga teksta, ali da biste shvatili razmjere borbe potrebno je krenuti malo u povijest: Tisućama godina ljudi tamo grabe sol, bilo da je riječ o Turcima, Austro-Ugarskoj ili starim neolitskim kulturama.

Položena u nekadašnjoj laguni Panonskog mora, debeli sloj soli označio je Tuzlu kao idealnu lokaciju za jednostavnu eksploataciju sirovine koja je nekad bila skuplja i od zlata.

Nekad davno sol se iskapala, ali dolaskom Austro-Ugarske to se malo promijenilo. Slani bunari postali su preferirani način vađenja soli.

Jednostavno bi iskopali duboku rupu, upumpali vodu, malo pričekali da se sol rastopi u vodi te je ispumpali. Slanu vodu bi brojni radnici izlivali u keramičke posude, tave, gdje bi voda isparavala i tako bi ostajala čista sol.

Jednostavan proces, velika zarada i ljudska pohlepa doveli su do toga da je grad doslovno počeo tonuti. Izvlačenje tisuća tona soli ispod temelja zgrada dovelo je do toga da su neki dijelovi grada potonuli i po 17 metara.

Edin Jahić, šef turističke zajednice, pokazujući centar grada, opisuje kako je jedna ulica doslovno preko noći potonula za više od metra.

Stare zgrade, slavni hoteli nastali u 19. stoljeća, pa čak i džamije stare više stotina godina tonule su u zemlju, zidovi su pucali i mnoge građevine Tuzlaci su morali rušiti. Kad bi jednu zgradu srušili, na njenom mjestu bi nastala neka druga.

Na mjestu nekadašnje gradske vijećnice je sad ogromni trg, hvale se Tuzlaci da je najveći u Bosni i Hercegovini. A to je samo jedna borba ovoga grada. Kako revitalizirati industrijski grad na samrti, gdje svaka jača kiša znači blokadu glavne prometnice, gdje su redukcije vode normalna pojava.

Močvara na pet minuta hoda od samog centra grada pretvorena je u umjetna jezera i donosi odlične rezultate u turizmu.

Kad su gradonačelnika Jasmina Imamovića, motora čitavog projekta Tuzle kao grada turizma, pitali otkud ideja za gradnju umjetnog jezera, opušteno je rekao kako ideja nije kruška pa da sama padne.

“Kad sam prvi put izabran, nisam mogao spavati zbog te močvare. Kad bi pala kiša, magistralu smo morali zatvarati. To znači aktiviranje policije, aktiviranje vatrogasaca, a sve zato što bi oborinske vode izbijale na površinu i paralizirale grad. Kad sam rekao da ćemo napraviti akumulaciono jezero na mjestu divljeg odlagališta otpada, svi su me blijedo gledali. Prvo jezero je nastalo uz trošak od oko pet milijuna eura, u što je uključen sistem za filtraciju vode, ali i sav građevinski materijal. Sad ih imamo tri i planiramo gradnju još. Tuzla je sad grad slanih laguna”, rekao je Jasmin.

Sve se to događa u političkom okruženju koje je praktički nezamislivo bilo gdje u Europi. Rascjepkana vlast znači da se nitko oko bilo čega ne može dogovoriti.

Grad, kanton, entitet, država. Svatko ima svoja ovlaštenja, svatko ima svoje budžete i jako često ima preklapanja između odgovornosti. Iz hrvatske perspektive nepojmljivo je da tuzlanska turistička zajednica postoji samo godinu dana, da je naplata boravišne takse još u povojima ili da nitko ne želi čak ni nagađati koliko turista spava u privatnom smještaju.

Zakonska regulativa u susjednoj državi je kompleksna ili čak i nepostojeća u određenim dijelovima. Teško je procijeniti što je gore od toga.

Nepovjerenje između entiteta i dalje postoji. Ali kad vidite da je najveća bogomolja u Tuzli pravoslavni hram, kad na Kaleidoskop festivalu nastupaju Hladno pivo, Elemental, Bombaj štampa Branka Đurića Đure ili Elemental i Ničim izazvan, malo se vrati nada u bolje sutra cijele Bosne i Hercegovine.

Prošlost je krvava i o tome postoje spomenici. I trogodišnjem Sandri Kalesiću i 17-godišnjoj Lejli Bučuk. Tek nekoliko metara od groblja 71 žrtve masakra na Kapiji nalazi se i švedska kuća za slobodne umjetnike. Tamo mlada Melisa sprema svoj nastup na Red Bullovom breakdance takmičenju, a usput vodi radionice plesa. I ona, kao i njen grad, bori se za ljepšu budućnost.