Je li to kultura ili ekonomija? Na to pitanje usmjerena je većina rasprava o suvremenom populizmu. Jesu li predsjedanje Donalda Trumpa, Brexit i uspon nativističkih političkih stranaka desnog krila u kontinentalnoj Europi posljedica produbljivanja raskola u vrijednostima između socijalnih konzervativaca i socijalnih liberala, gdje su ovi prvi podržali ksenofobne, etno-nacionalističke, autoritarne političare? Ili oni odražavaju ekonomsku tjeskobu i nesigurnost brojnih birača, potaknutu financijskim krizama, mjerama stroge štednje i globalizacijom?

Puno ovisi o odgovoru na to pitanje. Ako je autoritarni populizam utemeljen na ekonomiji, tada je primjereno rješenje populizam druge vrste – usmjeren na ekonomsku nepravdu i inkluziju, ali pluralistički po svom političkom usmjerenju i ne nužno štetan za demokraciju. Međutim, ako je on utemeljen na kulturi i vrijednostima, onda ima manje opcija. Liberalna demokracija mogla bi biti osuđena na propast vlastitom unutarnjom dinamikom i kontradikcijama.

Neke verzije kulturoloških argumenata mogu se odbaciti u potpunosti. Primjerice, brojni komentatori u Sjedinjenim Američkim Državama usredotočili su se na Trumpova apeliranja na rasizam. Ali rasizam u ovom ili onom obliku trajna je osobina društva Sjedinjenih Američkih Država i ne može nam, sama po sebi, reći zašto se Trumpovo manipuliranje njome pokazalo tako popularnim. Konstanta ne može objasniti promjenu.

Druge verzije su sofisticiranije. Najiscrpniju i najambiciozniju verziju argumenta kulturološkog usporavanja promiču moja kolegica iz Škole za upravu J.F. Kennedy na Sveučilištu Harvard, Pippa Norris i Ronald Inglehart sa Sveučilišta u Michiganu. U njihovoj recentnoj knjizi, oni zastupaju stajalište da je autoritarni populizam posljedica dugoročnog generacijskog pomaka u vrijednostima.

Sukob generacija

Kako mlađe generacije postaju bogatije, obrazovanije i sigurnije, usvojile su “post-materijalističke” vrijednosti koje naglašavaju sekularizam, osobnu autonomiju i raznolikost nauštrb pobožnosti, tradicionalnih obiteljskih struktura i konformizma. Starije generacije postale su otuđene – doista su postale “stranci u vlastitoj zemlji”. Dok su tradicionalisti trenutačno brojčano manja skupina, broj njihovih birača je veći i politički su aktivniji.

Will Wilkinson iz centra Niskanen nedavno je izrazio slično stajalište, usredotočivši se osobito na ulogu urbanizacije. Wilkinson tvrdi da je urbanizacija proces prostornog razvrstavanja koji dijeli društvo ne samo u smislu ekonomskog bogatstva, već i kulturoloških vrijednosti. Ona stvara uspješna, multikulturalna područja visoke gustoće naseljenosti u kojima dominiraju socijalno liberalne vrijednosti. Ona također ostavlja iza sebe ruralna područja i manja urbana središta koja su u sve većoj mjeri homogena u smislu socijalnog konzervativizma i averzije prema raznolikosti.

S druge strane tog argumenta, ekonomisti su objavili brojne studije koje povezuju političku podršku populistima s ekonomskim šokovima. U studiji koja je možda najslavnija, David Autor, David Dorn, Gordon Hanson i Kaveh Majlesi pokazali su da je postojala snažna korelacija između glasova za Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. godine diljem zajednica u SAD-u s magnitudom negativnih kineskih trgovinskih šokova. Tamo gdje je sve ostalo bilo jednako, što je veći bio gubitak radnih mjesta uslijed povećanog uvoza iz Kine, to je veća bila podrška Trumpu.

Utjecaj mjera štednje

Doista, prema ekonomistima kao što su Autor, Dorn, Hanson i Majlesi, kineski trgovinski šok možda je bio izravno odgovoran za Trumpovu pobjedu na izborima 2016. godine. Njihove procjene impliciraju da u slučaju da je prodor uvoza bio 50% niži od stvarne stope u razdoblju između 2002. i 2014., demokratski predsjednički kandidat bio bi pobijedio u najvažnijim državama kao što su Michigan, Wisconsin i Pennsylvania, čime bi Hillary Clinton postala pobjednicom na izborima.

Ostale empirijske studije dovele su do sličnih rezultata za zapadnu Europu. Ustanovljeno je da je veći prodor kineskog uvoza impliciran u podršci za Brexit u Velikoj Britaniji i usponu krajnje desnih nacionalističkih stranaka u kontinentalnoj Europi. Pokazalo se da su mjere stroge štednje i opsežnije mjere ekonomske nesigurnosti također igrale statistički značajnu ulogu. U Švedskoj, povećana nesigurnost na tržištu rada empirički je povezana s usponom krajnje desnih švedskih demokrata. Može se činiti da postoje tenzije između kulturoloških i ekonomskih argumenata, pa čak i da su oni u potpunosti inkonzistentni. Međutim, ako se čita između redova, može se razabrati određena vrsta konvergencije. Budući da su kulturološki trendovi, kao što su post-materijalizam i vrijednosti koje promiče urbanizacija, po prirodi dugoročni, oni nisu u potpunosti zaslužni za vrijeme u kojem je došlo do negativne reakcije populista. Oni koji zagovaraju primat kulturoloških objašnjenja zapravo ne odbacuju ulogu ekonomskih šokova. Oni vjeruju da su ti šokovi pogoršali i pooštrili kulturološke podjele i dali autoritarnim populistima dodatni zamah koji im je bio potreban.

Kulturološke podjele

Norris i Inglehart, primjerice, tvrde da su “srednjoročne ekonomske prilike i rast u socijalnoj raznolikosti” ubrzali kulturološko usporavanje. Oni pokazuju u svom empirijskom radu da su ekonomski čimbenici doista igrali ulogu u podršci populističkim strankama. Na sličan način, Wilkinson naglašava da “rasne bojazni” i “ekonomske bojazni” nisu alternativne hipoteze jer su ekonomski šokovi uvelike intenzivirali kulturološko razvrstavanje predvođeno urbanizacijom. Ekonomski deterministi trebali bi prepoznati da se čimbenici poput kineskog trgovinskog šoka ne događaju u vakuumu, već u kontekstu prethodno postojećih društvenih podjela po socio-kulturološkim linijama.

Naposljetku, precizno raščlanjivanje uzroka uspona autoritarnog populizma moglo bi biti manje važno od političkih lekcija koje bi iz njega trebalo izvući. Tu nema puno rasprave. Ekonomska rješenja za nejednakost i nesigurnost od ključne su važnosti.

© Project Syndicate, 2019.