Ovog tjedna Hrvatska bi trebala odaslati pismo za uvođenje eura. Tema je to koja i dalje žestoko dijeli ekonomiste, a konsenzusa nema ni u politici za razliku od vremena ulaska u EU. O euru, investicijama, zdravlju ekonomije i najavi poreznih rasterećenja razgovaramo s ekonomistom Velimirom Šonjom, autorom knjige Euro u Hrvatskoj: Za i protiv.

Nedavno ste objavili knjigu "Euro u Hrvatskoj: Za i protiv", premijer za idući tjedan najavljuje slanje pisma za euro Eurogrupi. Kako gledate na uvođenje eura? Biste li se složili da je to zadnji trajekt s pustog otoka kako neki ekonomisti kažu? 
Euro nije lijek za sve naše ekonomske probleme. Niti jedan ozbiljan ekonomist nikada nije izjavio tako nešto, iako se takvo mišljenje često podmeće zagovornicima eura, kojima i sam pripadam. Euro je, jednostavno, logičan korak s obzirom na sveukupnu ekonomsku i financijsku povijest naše zemlje. Pogled u prošlost otkriva da Hrvatska već četvrt stoljeća ima relativno uzak raspon promjena vrijednosti kune prema marci, a od 1999. prema euru. Razlog je taj što analize pokazuju da bi šira fluktuacija tečaja donijela više štete nego koristi. Nagliji pad vrijednosti kune naizgled bi pogodovao izvoznicima. No, štete koje bi zbog toga nastale mjerile bi se mnogostruko u vidu rasta cijena, pada realne vrijednosti dohodaka, rasta domaćeg ekvivalenta zaduženosti u inozemstvu i uz valutnu klauzulu (sjetite se jačanja CHF-a), odgoda potrošnje i investicija, rasta rizika, neizvjesnosti, kamatnih stopa, i to su samo negativni efekti prvog reda. S druge strane, pretjerano jačanje domaće valute stvorilo bi probleme za ionako nejak robni izvoz koji je zaostao zbog naslijeđene ekonomske strukture, predugog ostanka Hrvatske izvan međunarodnih trgovačkih sporazuma 90-ih, kasnog ulaska u EU i loše ekonomske politike koja je dopustila visoka porezna i neporezna opterećenja i zanemarila strukturne promjene u državnom sektoru. U takvim uvjetima bilo je logično kontrolirati raspon fluktuacije tečaja. Paradoks proteklih 25 godina je u tome što tečaj nije održavan umjetno, u smislu da bi vrijednost kune pala da ju HNB nije čuvala, kao što se često moglo čuti. Ako je išta bilo umjetno, bilo je to sprječavanje jačanja, a ne slabljenja kune. HNB je kroz godine akumulirala ogromne devizne rezerve jer je kupovala viškove deviza na tržištu kako bi spriječila aprecijaciju. U jako dugom roku taj trend će se najvejrojatnije nastaviti. Euro, osim što donosi uštede na troškovima konverzije valuta – oko milijarde kuna na godinu ostajat će na računima poduzeća, građana i u rukama turista i svi oni će ih produktivno trošiti – a donijet će i niže kamatne stope od onih na kunu, taj i takav euro može biti brana od pretjerane nominalne aprecijacije domaće valute. Jaka aprecijacija bi se inače mogla pojaviti u kraćim razdobljima. Ako idemo dalje u prošlost, stariji će se čitatelji sjetiti da je i bivša država, kada se pokušavala financijski stabilizirati i spasiti od gospodarskog kaosa, vezala svoju valutu uz vrijednost njemačke marke. Mala i otvorena gospodarstva širom svijeta traže stabilnost i predvidivost, jer bez toga nema kvalitetnih investicija. To se ostvaruje kroz vezanje vrijednosti valuta i ulaske u monetarne unije, jer manja gospodarstva sama uglavnom nemaju koristi od fluktuirajućeg tečaja kao SAD ili Japan. Stoga nije slučajno da je oko 100 svjetskih država u nekoj vrsti monetarnog aranžmana – ili vežu tečaj uz veće valute, ili su u monetarnim unijama. Makroekonomska dinamika velikih i malih država je, jednostavno, različita. Jedna Danska, koja ima malo manje od 6 milijuna stanovnika, iako je simbolički zadržala vlastitu valutu, također se odriče svoje monetarne politike jer ima fiksan tečaj krune spram eura, a njena središnja banka oponaša sve što radi Europska središnja banka. Naivno je misliti da je postojala neka posve drukčija monetarna i tečajna politika koja bi mnogo izdašnijim plasmanima središnje banke i slabijom valutom Hrvatskoj donijela trajniji rast. Mi ionako godinama plivamo u izdašnoj likvidnosti jer je takva situacija na europskom tržištu, dok nas s druge strane koče rizici vezani uz valutni rizik – rizik promjena tečaja i rizik deviznog odljeva. Zbog toga je dio likvidnosti, koji bi se u okviru europodručja mogao upotrijebiti, imobiliziran, što utječe na cijenu novca. 

A što je s pogledom u budućnost?
Najvažnije je shvatiti da novija povijest, ne samo Hrvatska, pokazuje da uzročno-posljedični odnosi u EU ne idu od tečaja i novca prema realnom sektoru, nego obratno, osobito ako gledamo zemlje koje su nam povijesno i strukturalno slične. Primjerice, Slovačka je prvo napravila reforme, nakon 2000. brzo krenula prema Europskoj uniji, učinila sve da privuče auto-industriju, a valuta joj je putem u realnom iskazu snažno ojačala, a ne oslabila. Euro je stoga dobar monetarni okvir da i Hrvatska prođe silčan put. Ali, samo okvir, ništa više od toga. To nas dovodi do pogleda u budućnost. Ne vidim smisao da smo se toliko trudili ući u EU, od toga uvidjeli evidentne koristi kroz poboljšanje politike, osobito nakon 2015., imali ozbiljan rast izvoza roba i usluga, i da na sve to kažemo da nam euro ne treba iz nekog emotivnog, a ne racionalnog razloga. Europodručje nije idealno; u njemu postoje tenzije između sjevera i juga koje imaju svoje kompleksne uzroke. I mi moramo imati odgovore za neke očekivane promjene koje će nastupiti u europodručju, poput malog zajedničkog proračuna koji se očekuje. No, sada ne bi bilo logično da odbijemo sudjelovati u institucionalnoj izgradnji tržišta i upravljanju s monetarnim sustavom gdje se nalaze zemlje s kojima razmjenjujemo najveći dio roba i usluga. Svi naši najvažniji trgovački partneri su na euru, čak i BiH veže svoju marku striktno uz euro. Ne vidim što bi jedan otok sam radio u tom moru eura. Pogotovo što je najveći dio štednje građana već desetljećima u eurima. Još nismo osvijestili da je Europska unija naše domaće tržište, a da s uvođenjem eura dolazimo u prigodu upravljati monetarnom politikom eurozone jer hrvatski guverner na Upravnom vijeću ECB-a dobiva glas koji ne zavisi o veličini zemlje, nego ima sličnu težinu kao glasovi guvernera Njemačke, Francuske ili Španjolske. To je povijesna prilika kakvu u gospodarskom smislu nikada nismo imali.   

Zagovornici i protivnici eura rovovski su ukopani na suprotnim stranama, no vi u knjizi ističete da u raspravama prevladavaju klišeji. Stječe se dojam da uz naglasak na argumentiranju maastriških kriterija, malo govori o (ne)spremnosti institucija, ali i izostanku političkog konsenzusa za razliku od vremena ulaska u EU?
Kod nas se o ekonomskim temama progovara politički, jer se tako i radi – gospodarstvo je i dalje u čvrstom zagrljaju preskupe i trome države i politike. Tako smo dobili dva politička klišeja. Jedan je suverenistički, koji kaže da se država ne smije odreći svog monetarnog suvereniteta. Drugi je integracionistički, koji kaže da smo ulaskom u EU, koji je izglasan na referendumu, preuzeli obavezu uvođenja eura. Svaki od ta dva tipa prejednostavnog razmišljanja poziva se na neke ekonomske klišeje, pa se ekonomski "argumenti" biraju kako kome paše i komuniciraju telegrafski. Suverenistički pogled upozorava na ono što se dogodilo Grčkoj, iako za grčke tegobe nije kriv euro nego odluke grčkih vlasti i slabo nadzirani međunarodni tokovi kapitala, što je u međuvremenu ispravljeno. Integracionistički pogled se poziva na činjenicu da Hrvati već štede u eurima. Priča je, međutim, mnogo šira i složenija. Treba se pitati i što konkretno dobivamo, a što gubimo odnosno plaćamo ako zadržimo kunu, kao i što dobivamo odnosno gubimo ako uvedemo euro. Treba imati jasne odgovore na strahove ljudi da ćemo izgubiti kontrolu nad novčanom politikom, da će doći do rasta cijena, da će neki birokrati u Bruxellesu uvesti nove poreze kako bi financirali zajednički proračun europodručja, ma kako malen bio, ili da će se eurozona raspasti. Jedan intervju je premalo da se odgovori na sva ta pitanja, ali mogu reći da postoji odgovor i za slučaj da neka zemlja izađe iz eurozone, dok je strah od rasta cijena preuveličan. Ljudi brkaju efekte promjena odnosa ponude i potražnje s uvođenjem eura. Sva je sreća, ako mogu to reći uz dozu cinizma, da nismo uveli euro pred tri godine, jer sada bi svi govorili da cijene nekretnina, turističkih ili komunalnih usluga rastu zbog eura, ali ne – one rastu u kunama zbog tržišnih promjena ili odluka komunalnih monopolista.  Ako se vratimo u političke okvire, moramo osvijestiti činjenicu da biti za euro ne znači biti eurofederalist. Možete biti za euro i gajiti skepsu prema daljnjim sve tješnjim integracijama. Na primjer, ako bi se taj minimalni proračun europodručja koji se najavljuje financirao iz novih poreza, čak i iz onih na financijske transakcije, to bi imalo loš učinak i Hrvatska bi trebala zauzeti stav protiv. Biti unutra znači voditi političku borbu, tražiti savezništva, ali i biti spreman na kompromise. EU je sazdana na kompromisima članica. Ponekad dobijete, ponekad izgubte, ali idete dalje, jer je ukupna europska priča nakon 1950. povijesno, kulturno, politički i gospodarski veoma pozitivna i sudbinski važna za sve europske narode.

Što kažete na argument da Hrvatska provede tražene reforme, a potom pričeka s uvođenjem eura, po uzoru na Poljsku, Mađarsku ili Češku?
Spomenute zemlje nisu zastale s uvođenjem eura iz ekonomsko-financijskih, nego iz političkih razloga. Na svaku Poljsku, Mađarsku i Češku dolazi po jedna post-tranzicijska zemlja koja teži euru (Bugarska, Rumunjska, Hrvatska) i 19 država koje koriste euro i zbog toga nisu nezadovoljne. Naprotiv, u susjednoj Sloveniji 86% građana podržava euro. I u Grčkoj je potpora iznad 60%. Generalno, manje zemlje imaju izrazito visoku potporu euru, čak i one gdje su građani prije uvođenja eura bili skeptični. Euro očito funkcionira za one koji ga imaju. Oni koji ga, poput nas, nemaju gaje manju ili veću dozu skepse i otud podiljenjenost koja je danas u Hrvatskoj veća no što je bila oko ulaska u EU. Tri države koje ste spomenuli imaju euroskeptične vlade koje svoju političku moć crpe iz "otpora" Bruxellesu iako obilato koriste novac koji im otamo pritječe. U toj šizofrenoj konstelaciji euro im politički nije interesantan. No, ako bismo politički kontekst ostavili po strani, i gledali samo ekonomske parametre, to su tri jako različite zemlje. Češka je najnaprednija post-tranzicijska zemlja koja brzim koracima grabi prema prosječnoj produktivnosti i životnom standardu EU. Ako riješe aktualnu političku slijepu ulicu i ako se njihovi trendovi nastave, u što nikada ne možemo biti sigurni, Česi će rano u sljedećem desetljeću u razvojnom smislu preskočiti Španjolsku i Italiju. Česi su se toliko trgovački i proizvodno integrirali s Njemačkom i ostakom sjeverne EU, da je, usko ekonomski gledano, praktički svejedno imaju li svoju valutu ili euro. Poljska je ogromna zemlja s gotovo 40 milijuna stanovnika i s još uvijek velikim udjelom poljoprivrede. Takva zemlja, barem u teoriji, još može imati neke koristi od svoje valute. Mađarska je po svemu slična Slovačkoj koja euro ima već dulje od desetljeća i Mađarska od forinte nema neke velike koristi, ali politika Viktora Orbana diktira pravila igre. Njihovo je ishodište izvan ekonomske domene, iako mađarski oligarijski model razvoja kapitalizma sada pothranjuje rezerve prema Uniji.

Iskustva zemalja u ERM2 su različita, što nas čeka u toj 'čekaonici za euro'?
Formalno, zemlja u Europskom tečajnom mehanizmu treba provesti najmanje 2 godine. Slovenija je doslovce protrčala kroz ERM II sa stažem malo duljim od 2 godine i uvela euro još 2007., dok je Litva, koja je zadnja uvela euro 1.1.2015., u čekaonici bila dulje od 10 godina. Litvi je trebalo dugo vremena nakon udara krize 2008.-2010. da ponovo pod nadzor stavi deficit proračuna, javni dug, inflaciju i kamatne stope sukladno kriterijima iz Maastrichta koje zemlja treba ispunjavati ako želi uvesti euro. Uz to, i sam postupak ulaska traje neko vrijeme. Mi stoga ne možemo znati što nas čeka u čekaonici, jer će sve zavisiti o tome hoće li biti neke velike međunarodne krize narednih godina, ili neće, te ako je bude, kako ćemo pronalaziti odgovore na krizu. Ako sljedeća recesija, a ona će doći prije ili kasnije jer uvijek dođe, bude blaga, mogli bismo trajnije imati situaciju sličnu sadašnjoj, kada de facto ispunjavamo kriterije. Imamo saldo proračuna koji je bolji od kriterija deficita od 3% BDP-a, omjer javnog duga i BDP-a je u padu, inflacija i kamatne stope su dovoljno niske. Međutim, danas se gleda mnogo više parametara: konkurentnost, ukupne makroekonomske neravnoteže, stanje na tržištu rada, strukturni položaj proračuna. Prvo moramo odaslati pismo aplikacije za ulazak u tečajni mehanizam iz kojeg će se moći razabrati naša sposobnost da si zacrtamo ciljeve razvoja i budemo konkurentni u okviru europodručja. Ako se to pismo dogodi uskoro, kao što je najavljeno, onda nas čeka možda i do godinu dana pregovaranja s europskim institucijama o svim ovim parametrima, ali i o onim ključnim kao što je tečaj. Osim ECB-a i Komisije najvažniji će biti stav Euroskupine – 19 ministara financija država koje imaju euro. Ako naši stavovi kod njih dobro prođu, ući ćemo u tečajni mehanizam, što znači da ćemo saznati paritet po kojem možemo očekivati zamjenu kune za euro. No, to bi se u najbržem mogućem scenariju moglo dogoditi za godinu dana. Dakle sve skupa, što uključuje i samo uvođenje eura nakon prolaska kroz čekaonicu, moglo bi se odviti tek 2023. Ako se u međuvremenu ponovi kriza kao ona 2009./10., što ne očekujem, cijela ova priča će se pomaknuti za puno godina u budućnost i nećemo ići po Slovenskom scenariju, nego u najboljem slučaju po Slovačkom koji je trajao 4 godine u čekaonici, a ni spomenuti Litavski scenarij od desetak godina onda nije isključen.

Je li vas iznenadila dinamika tromjesečnog rasta BDP-a od 3,9% u prvom kvartalu? I zašto se BDV (koji bi trebao biti poprilici ista veličina) zaustavio na 3,2%?
Razlika između BDP-a i bruto dodane vrijednosti, BDV-a, su neto porezi odnosno porezi na proizvode umanjeni za subvencije. Taj dio koji je vezan uz državnu preraspodjelu očito je rastao brže od dodane vrijednosti koja mjeri vrijednost proizvodnje roba i usluga umanjenu za trošak inputa koji nisu rad i kapital. No, i rast BDV za 3,2% veći je nego ranije te ukazuje da je u prvom tromjesečju došlo do ubrzanja. Rast osobne potrošnje realno je preskočio 4% u odnosu na isto tromjesečje 2018., a investicija 10%. To nije iznenađenje, jer smo znali da će investicije zbog pojačanog povlačenja EU fondova u jednom trenutku povući prema gore. Mi smo zbog kaskanja nakon ulaska u EU predugo zaostajali u korištenju EU novca, a sada će, figurativno rečeno, ta slavina "procuriti" jer je niz projekata ugovoren, a isplate tek kreću.

Ima li Hrvatska zdrav rast? Baza je osobna potrošnja, izvoz je posustao, skočile su investicije… Kad se pogleda ispod površine ispada da se ekonomija svela na 3. kvartal i dominaciju turizma?
Naš rast nije zdrav, ali je zdraviji nego do 2009. kada je počela naša velika kriza. Nije zdravo to što još uvijek nema ozbiljnijeg zamaha privatnih investicija. Privatne investicije se teže pokreću jer privatni investitori puno pažljivije važu odnose rizika i povrata, no one zbog toga daju trajniji doprinos rastu produktivnosti, a bez produktivnosti nema ni trajnijeg rasta realnih plaća. Stoga možemo zaključiti da su standardne boljke koje guše privatni sektor – od opterećenja preko administracije i neefikasnih državnih poduzeća do loših propisa – i dalje tu. No, zdravije je to što, prvo, država ne financira svoju ekspanziju skupim kreditima nego najvećim dijelom poklonjenim novcem, i drugo, to što imamo suficit u proračunu i na tekućem računu bilance plaćanja – zbog toga se vanjski dug dalje smanjuje. Izvoz je prošle godine privremeno usporen zbog usporavanja gospodarstva EU i dostizanja sezonskih limita u rastu turizma. Dakle, ovaj rast je, unatoč manjkavostima, održiviji od rasta prije 2009., ali ne treba zaboraviti da se nitko nije trajno razvio na EU fondovima. Ako privatni sektor, osobito onaj dio koji izvozi robe i usluge, snažnije ne prodiše, ostat ćemo dugoročno zaglavljeni na ovoj distanci u odnosu na prosjek EU, a to znači trajno iseljavanje i druge političke i socijalne probleme.   

Prestigla nas je Rumunjska BDP-om po paritetu kupovne moći per capita, pozicije Češke ili Slovenije možemo samo promatrati sa zavišću. Jesmo li propustili priliku koju nam je dao ulazak u EU? 
Niti govora. Pa mi smo se trgli tek nakon što smo ušli u EU. I Rumunjska nas nije prestigla 2018., nego 2017. To je jednim dijelom umjetno, jer imaju izrazito ekspanzivnu i neodrživu fiskalnu politiku. No dobrim dijelom, njihovo je sustizanje realno i održivo, jer su se jako dobro razvijali nakon ulaska u EU, što se njima dogodilo 5 godina prije nego nama. Mi smo upravo 2014. zaustavili pad i prvi put nakon krize rasli 2015. godine. Iako se to nije dogodilo samo zbog EU, ulazak je imao izrazito pozitivnu ulogu. Učinke takvih povijesnih procesa ne možete mjeriti u jednom izbornom ciklusu. Strukture se mijenjaju tektonski, dugotrajno, i mi ćemo svoju prvu realnu bilancu članstva moći sastaviti tek nakon 10-15 godina, kao što su i Rumunji tek prošli prvo desetljeće članstva. Vladajući se hvale povlačenjem EU novca, može li to rezultirati investicijskim 'boom'-om i ubrzanjem rasta BDP-a? Industrija, građevina i poljoprivreda, koji ovise o reformama imaju najnižu dinamiku među rasta europskim zemljama za razliku od turizma, ugostiteljstva i trgovine koji su pod utjecajem europskih trendova. Hrvatska oduvijek ima snažan uslužni sektor i on, ne samo u turizmu, nego i u graditeljstvu, prijevozu, IT-u, administrativnim i poslovnim uslugama, kulturnim i kreativnim industrijama i konzaltingu i upravljanju ima jako dobar rast. Financije su jedine usluge koje stagniraju zbog izrazitih regulatornih troškova i strukturnih tehnoloških promjena, a prigode nisu iskorištene ni u zdravstvenim i obrazovnim uslugama. Naši se vlastodršci još uvijek boje "privatnika" u tim sektorima, iako imamo niz primjera fantastičnih poliklinika u raznim segmentima zdravstva, koje izvoze velik dio svojih usluga. Kod nas se još ne shvaća da možete imati javno obrazovanje i javno zdravstvo, a da dobar dio ta dva sektora bude orijentiran na biznis, pa i izvoz. Problemi naše poljoprivrede i industrije, pri čemu treba imati na umu da je u industriji još uvijek najveći udjel zaposlenih, posljedica su desetljeća pasivne politike koja je čekala da joj se problemi dese i samo dolijevala novac u neefikasne strukture poput Uljanika, ne bi li vruć krumpir, a s njime i sprženi novac tj. proračunski deficit, bio prebačen u sljedeći izborni ciklus. Govorimo o desetinama milijardi kuna bačenih na neefikasnu brodogradnju, željeznice i poljoprivredu. Cijena koju smo platili za takvu gubitničku politiku je strašna. Nama trebaju privatne investicije a ne državne subvencije u tim sektorima, pri čemu ne treba zazirati od stranih ulaganja jer ona donose pristup većim tržištima, tehnologiju i integraciju u lance vrijednosti. Pogledajte, kao simboličan primjer, priču s tri velike automobilske kompanije i Rimcem. Moramo biti svjesni da će te moderne investicije dramatično povećati produktivnost, s time i životni standard, no ne i broj zaposlenih u industriji. Rast zaposlenosti se danas stvara u uslugama i u tradicionalnim industrijskim zemljama kao što je njemačka. U vrijednosti modernih industrijskih proizvoda najveći je udjel rada, ali ne onog tradicionalnog tvorničkog, nego pameti i vezanih usluga. EU fondove ali i sve druge politike stoga treba usmjeriti u rast konkurentnosti i produktivnosti privatnog sektora, jačanje istraživanja, inovacija, poslove više dodane vrijednosti u industriji i infrastrukturi. Ponavljam, tih poslova neće biti mnogo, ali oni će stvarati ogromnu korist za čitavo društvo. To je i put u bolje javno zdravstvo, obrazovanje – jednostavno, moramo stvarati više vrijednosti pa makar i s manje ljudi. Neto povećanje broja radnih mjesta onda će se dogoditi u drugim djelatnostima.

Javni dug je u padu, ali EK upozorava na pogoršanje strukturnog deficita. U svom blogu navodite da je problematično da se povećava se udjel rashoda i prihoda u BDP-u i najveći je u zemljama CEE. Što to konkretno znači za Hrvatsku?
Vlasti u zemlji koja je dostigla tek 63% razine razvoja EU-a kroz poreze i doprinose uzimaju oko 38% BDP-a, više nego u bilo kojoj usporedivoj zemlji. Ukupni proračunski prihodi su gotovo 10 postotnih bodova veći od tih 38%, a kada ubrojimo ulogu svih državnih poduzeća i nabavke kroz koje ona utječu na cjelokupno gospodarstvo, dolazimo do brojke koju je teško točno procijeniti, ali koja bi sigurno pokazala da više od 60% gospodarskog života u ovoj zemlji izravno diktira državni sektor, mimo fine regulacije i nadzora. Pri tome mislim na neposredno odlučivanje administratora, birokrata i državnih menadžera o tokovima novca i alokaciji resursa. Više od 90% poreznih parametara i vlasničku strukturu nitko nam nije nametnuo i nema te Europske unije koja može nametnuti promjenu toga, dakle za sve smo zaslužni odnosno krivi sami. Rekonstrukcija takve direktne uloge države nužan je uvjet za brži razvoj, približavanje EU standardima i zaustavljanje emigracije. Želio bih ponoviti da mi još uvijek imamo strukturne probleme koji nas u nekoj sljedećoj krizi mogu baciti snažno unazad, što bi bila katastrofa. Euro može biti neka vrsta motiva da mirnije raspravimo koliko ovaj napuhani i loše upravljani državni sektor guši razvoj i predstavlja dio problema, a ne rješenja. Osim toga, razmjeri i neefikasnost tog sektora stvaraju nezdravu političku ekonomiju, potiču partijski i ini nepotizam, korupciju, zatvaranje u ono što polit ekonomist Vuk Vuković naziva mrežama elita.

RH će ove godine uštedjeti oko 500 mil. kn na rashodima za kamate i dio odmah potrošiti na povećanje plaća u javnom sektoru? Kakva je to poruka? 
Jako loša, ali prvo moramo definirati o čemu govorimo. Mislim da plaće u vladinom sektoru trebaju rasti, ali kome? Neka plaće rastu ljudima koji su angažirani na reformama, koji inoviraju procese u državnoj upravi, neka i plaće ministara budu veće ako su dobri ministri, i ja bih da su vrhunski liječnici, učitelji i bolničko osoblje bolje plaćeni, ali to znači da ne može netko tko radi u administraciji nejasno definirane poslove ili kontrolira neki uzaludan propis imati plaću kao medicinska sestra. Neke se plaće moraju i smanjiti, a neka radna mjesta zbog digitalizacije i bolje organizacije jednostavno – nestati. Tehnološke promjene i inovacije trebaju zahvatiti javni sektor od vrha do dna. U tom smislu, ovaj rast broja zaposlenih u javnom sektoru u uvjetima kada se broj stanovnika rapidno smanjuje je van pameti, a reforme o kojima je riječ se ne mogu ograničiti samo na vladine i javne službe nego trebaju obuhvatiti i državna poduzeća.  Propuštamo najbolje vrijeme za tu vrstu reforme. Gajimo neku fiktivnu uravnilovku iako nemamo jasne i jedinstvene kriterije za određivanje plaća u vladinom sektoru na svim razinama. Područje reformi o kojem govorim trebalo bi uključiti i politiku stimulacija bez kojih nema dobrog upravljanja. To je majka svih reformi uz potpunu depolitizaciju i profesionalizaciju svih funkcija i radnih mjesta ispod onih malobrojnih u samome vrhu gdje je strateška i kontrolna uloge politike nužna. U takvom sustavu dobio bi se manji broj bolje plaćenih ljudi u efikasnijem sustavu koji bi funkcionirao na korist građanima i poduzetnicima, a ukupan trošak bi bio podnošljiviji od troška aktualnog glomaznog aparata. No, još važnije, dobile bi se bolje i transparentnije institucije s manje nepotizma, korupcije i potkresala bi se krila partijskoj državi – našoj navadi da se preko partija i povezanih mreža poznanstava odvija masovan ulazak na radna mjesta svih hijerarhijskih razina u najšire definiranom javnom sektoru.

Kako gledate na najavu ministra Zdravka Marića o novom valu poreznih rasterećenja, gdje ima prostora za to? Je li fiskalna politika iscrpila svoj manevarski prostor za reforme ako je u startu odbačena opcija poreza na nekretnine? 
Neuvođenje poreza na nekretnine ne smije biti opravdanje za zaustavljanje poreznih promjena. Prostora za porezna resterećenja ima, ali ne mogu se u zemlji poput Hrvatske porezi rezati onako kao što to radi Donald Trump – da vam naraste deficit i javni dug u vrijeme kad bi se trebao smanjivati. Svaki porezni rez, ma kakav bio, jer svaki je dobrodošao, mora imati, figurativno rečeno, 1:1 odraza u prilagođavanju na rashodnoj strani. Ponekad, ali smo ponekad, rashodne prilagodbe ne moraju biti ekvivalentne prihodnima, jer uistinu postoji mogućnost da vam se dio rasterećenja vrati kroz poreze na povećane izdatke i aktivnost, no naivno je misliti da su porezni rezovi čarobni štapić koji će u konačnici dovesti do većih prihoda, sami od sebe. Ako tako krenemo, onda idemo u reforme o kojima smo razgovarali, vidimo kolike smo uštede napravili i za toliko smanjujemo poreze. Prvo treba rasteretiti rad kroz reformu sustava olakšica za djecu od čega sada korist imaju samo ljudi s većim plaćama. Za dijete treba dobiti transfer na plaću bez obzira kolika je. Zatim treba ukinuti najvišu stopu poreza na dohodak jer je ta progresivnost štetna ako ćemo tek početi ozbiljnije razvijati industrije visoke dodane vrijednosti. Mi moramo privući regionalna sjedišta kompanija, centre kompetencije, istraživačke centre. Opća stopa poreza na dohodak trebala bi se smanjiti sa sadašnjih 24% na barem 20% uz određeno povećanje neoporezivog dijela. I stope poreza na dobit velikih i malih treba izjednačiti i to prema donjem pragu, jer istraživanja pokazuju da je porez na dobit povezan s investicijama, negativno naravno: veći porez na dobit smanjuje investicije, i obratno. Treba ukinuti i poreze na kamate odnosno kapitalne dobitke koji su uvedeni preuranjeno, zakočili su razvoj tržišta kapitala koje nam je potrebno zbog investicija, a naročito treba potpuno ukinuti porez na promet nekretnina. U tom slučaju bi se moglo razgovarati o vrijednosnom porezu na vlasnišitvo nekretnina, ali tek uz potpuno sređen fiskalni katastar, a ne da građani, kako je bilo zamišljeno pred dvije godine, sami prijavljuju svoju poreznu osnovicu. No najvažnije je, takav porez treba uvesti uz veliko oslobođenje – neoporezivu vrijednost osim do visine postojeće komunalne naknade. Značajnije nekretninske posjede visoke vrijednosti može se umjereno oporezovati kao djelomičnu kompenzaciju za spomenuta porezna rasterećenja i ako budu značajna. Samom uvođenju poreza na nekretnine na širokoj osnovici bez ozbiljne ne samo porezne nego cjelovite fiskalne reforme valja se oštro oduprijeti, a posebno se treba oduprijeti brkanju poreza na nekretnine i poreza na turističku aktivnost, jer ako postoje problemi u oporezivanju malog tzv. paušalnog turizma, onda to treba rješavati kroz taj instrument, a ne kroz porez na nekretnine. 

Uz iseljavanje i demografiju – jesmo li prošli "točku bez povratka"? Treba li nam selektivna imigracijska politika?
Još nismo prošli točku bez povratka. Sljedećih 10 godina je zadnji vlak za razvijenu Europu, a instrument ukrcaja je samo jedan – moderno i rastuće gospodarstvo. 75% razine razvoja EU za 10 godina i 80% razine razvoja EU za 15 godina, prosječni godišnji rast između 3% i 4% u međuvremenu, što je strašno puno jer će biti i recesija, i sve podrediti tome. Uz takav tempo dio ljudi će se vratiti, dio neaktivnih ljudi će se aktivirati na tržištu rada, a doći će i stranci zainteresirani za život i rad ovdje. Osobito treba privlačiti ljude iz EU, ali i iz Ukrajine, Rusije, Bjelorusije, to su velikim dijelom i europske države bez obzira na trenutne tenzije i geopolitičke probleme. Ozbiljnim poduzetnicima trebamo širom otvoriti vrata, postati efikasno ali i istinski otvoreno društvo, a ne odumirati iza visokih mentalnih i nedaj bože kakvih drugih zidova. Imigracijska politika je uvijek selektivna, drugo nigdje ni ne postoji.

Može li produljenje radnog vijeka reforma riješiti problem manjka oko 300.000 radnih mjesta u privatnom sektoru bez diranja u povlaštene mirovine?
Manjak nije toliki, osim ako ne mislite na broj radnih mjesta koje treba stvoriti da bi mirovinski sustav bio održiv. No i sa i bez povlaštenih mirovina, novih radnih mjesta trebalo bi biti mnogo više da se zatvori deficit mirovinskog sustava. Mirovinski sustav je prošao točku bez povratka i taj prvi stup će desetljećima trebati krpati iz drugih izvora kao što je PDV, što god učinili. Povlaštene mirovine su primarno etičko i političko pitanje čija je važnost došla do izražaja upravo pri nedavnom sindikalnom prikupljanju potpisa. Dok ljudi smatraju da u mirovinskom sustavu ima nepravdi, odbijat će bilo kakvu promjenu u smislu produljenja radnog vijeka. Ono će prije ili kasnije postati neizbježno, jer ne mogu zamisliti razvojni scenarij u 20 godina u kojima bi Hrvatska značajno prešla 2 milijuna mirovinskih osiguranika u prvom stupu naspram malo više od 1,5 milijuna koliko ih sada ima 

Koliko ste optimistični, gdje vidite Hrvatsku za 5 godina?
Zahtjev posla svakog poštenog analitičara je da ne bude ni optimist ni pesimist. Pitajte mlađe ljude, neka bude kako oni kažu.