Pošto je država nedavno izdala obveznicu uz rekordno niski prinos od 1,324 posto kojim će refinancirati višestruko skuplji raniji dug, otvorilo se pitanje za, figurativno rečeno, "64 milijuna dolara": Što učiniti s pola milijarde kuna godišnjih ušteda?

Naravno, i sasvim očekivano, ideje su počele pljuštati sa svih strana. Povećati plaće učiteljima i profesorima ili najesen slijedi štrajk, zagrmjeli su sindikati. Povećajte neoporezivi dio dohotka i smanjite najveću stopu poreza na dohodak od 36 posto, rekli su poslodavci. I iz redova oporbe traže veći odbitak na plaću, ali i niže poreze u turizmu…

Sam ministar financija Zdravko Marić odgovarajući sindikatima iznenadio je konstatacijom da pozitivni pokazatelji otvaraju mogućnost za pregovore o plaćama, a da će se u tome nastojati ostvariti jednak pristup prema svim državnim i javnim službenicima. Je li to uvijena najava dizanja plaća u javnom sektoru? Ako da, kakva je to uopće poruka: da sve što se uštedi odmah treba potrošiti ako javni dug nastavlja silaznom putanjom?

Popuštaju li kočnice?
Premda je, fer govoreći, za takve ocjene prerano, ne treba zaboraviti na kontekst približavanja predizbornog razdoblja kada se kupuju glasovi pa kočnice fiskalne politike popuštaju usporedo s brzinom rezanja crvenih vrpci. Nedugo nakon toga ministar Marić najavio je radno ljeto i ponovno okupljanje radne skupine koja će smišljati četvrti po redu krug fiskalnih rasterećenja. 

Ono što se može iščitati između redova jest da je manevarski prostor za prekrajanje poreza na dohodak iznimno sužen jer više od polovice zaposlenih ionako nije u škarama tog poreza pa bilo kakva izmjena stopa i razreda za njih nema efekta. No, kad se govori o plaćama u javnom sektoru, nekako se uvijek crta ista stereotipna slika. To su potplaćeni liječnici i medicinske sestre koji mogu izvan Hrvatske zaraditi tri (četiri ili pet?) puta više za isti posao ili kronično potplaćeni učitelji i profesori koji bi nove generacije trebali naučiti misliti i opremiti ih vještinama i znanjem kao i njihovi kolege, recimo u Finskoj koji uživaju društveni ugled i primanja o kojima u Hrvatskoj mogu samo sanjati.

Ta je slika istodobno 100 posto točna, ali i potpuno iskrivljena. Bez sumnje, nitko razuman i normalan ne bi imao ništa protiv većih plaća liječnicima i medicinskim sestrama za najbolju moguću zdravstvenu skrb, jednako kao i učiteljima koji odgajaju nove naraštaje, vatrogascima, policiji… No, što je s administracijom, birokracijom, izmišljenim radnih mjestima u javnoj upravi i državnim tvrtkama?

Na papiru fer, u praksi ne 
Ministar Marić rekao je da on zagovara horizontalni pristup i osnovicu jednaku za sve, od carinika do kulturnjaka, pri čemu će koeficijent definirati složenost poslova. To na papiru zvuči vrlo fer, ali u praksi je situacija nakaradna i to je opće poznato. Uzmimo za primjer, recimo, bolnice u kojima je tehničkog osoblja više nego liječnika. U 32 bolnice radi gotovo 43.000 zaposlenih od čega je tek oko 9100 liječnika. U nizu gradova poput Siska, Varaždina, Slavonskog Broda i Pule, više je tehničkog osoblja i administracije nego liječnika. Slična je situacija i diljem javnog sektora i tvrtkama u državnom vlasništvu u kojima bujaju izmišljena radna mjesta. 

Nepotrebni poslovi
Da, plaće moraju rasti, no pitanje je kome. Onima koji rade vrhunski posao, bilo da su liječnici ili drugi stručnjaci, rade na povlačenju novca iz EU fondova, onima fokusiranima na reforme i inovacije. Ne onima koji rade nepotrebne poslove na nepotrebnim radnim mjestima kakve je pregazilo vrijeme ili digitalizacija (koja nije rezultirala nijednim otkazom).

Njihovu efikasnost treba odvagati i srezati na najmanju i najučinkovitiju mjeru uz pomoć politike nagrađivanja. Dizati svima plaće horizontalno u zemlji u kojoj pada broj stanovnika je nerazumno i kratkovidno. Marićeva pozicija možda je razumljiva jer će rast dohodaka pogurati BDP i punjenje proračuna, no tom logikom oni liječnici i učitelji s početka priče nikad neće imati vrhunske plaće jer će ih pojesti vječno nezasitna administracija.