Izbori za Europski parlament koji su završeni 26. svibnja naposljetku su bili repriza Igre prijestolja – duga i složena priča sa složenim, i za mnoge, nezadovoljavajućim ishodom. Kao što je slučaj s Igrom prijestolja, neki obožavatelji traže drugačiji završetak. Željeli bi dati otkaz autorima i ponovno napisati scenarij. Anti-Europljani, koji su na trenutak izgledali kao da bi mogli biti predvođeni populističkim trijumviratom koji se sastoji od talijanskog Mattea Salvinija, mađarskog Viktora Orbána i američkog Stevea Bannona u trijumfalnom osvajanju Bruxellesa, bili su primorani na povlačenje.

Pro-Europljani koji podržavaju stranke establišmenta Europske unije također su izgubili. A političari koji su izmislili proces "špic" kandidata (Spitzenkandidaten) kao pokušaj vršenja utjecaja na izbor sljedećeg čelnika Europske komisije izgledali su smiješni, dok su dijelovi starih stranaka EU bili odsječeni. Ukratko, sva su konvencionalna očekivanja bila razočarana.

Jedan očigledan ishod izbora bio je jasan puno prije proglašenja rezultata: dugotrajnom europskom duopolu sila lijevog i desnog centra zasigurno je došao kraj. Taj je duopol bio najočigledniji na nacionalnoj razini, gdje su se pomalo konzervativna stranka i pomalo socijalistički orijentirana stranka obično sukobljavale vezano uz razine mirovina, politike plaća, razmjere socijalnih transfera i slična pitanja. Svaka je stranka tada trebala moderirati vlastitu poziciju kako bi privukla prosječnog birača. Sustavi koje su oni proizveli u nacionalnoj politici bili su prilično stabilni i neki su se nadali da se isti mehanizmi mogu prenijeti na europsku razinu.

Pad lijevih tradicionalista
Dihotomija između ljevice i desnice raspala se u Italiji još u ranim 1990-ima. Nedavno je prestala postojati u Francuskoj, s predsjedničkim izborima 2017. godine u kojima niti stari lijevi niti stari desni kandidati nisu stigli u drugi krug izbora. Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) sustavno je oslabjela kroz vlastito (politički odgovorno) sudjelovanje u vladi velike koalicije s Kršćansko-demokratskom unijom. A u Ujedinjenom Kraljevstvu Brexit je uništio Konzervativnu stranku, a možda i Laburističku stranku.

U Grčkoj je vladajuća stranka Syriza postigla loše rezultate, što očigledno odražava stajalište brojnih birača da je ona postepeno postala samo tradicionalna stranka lijevog centra. Uz nekolicinu važnih iznimaka, primjerice, u Španjolskoj i Austriji, starinski socijaldemokrati zabilježili su loše rezultate. Francuska i Njemačka, dvije zemlje koje se tradicionalno nalaze u srži europskih procesa, dva su najočiglednija primjera. 6% glasova za francuske socijaliste dovelo je do toga da oni postanu irelevantni, a Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) trenutačno ne izgleda puno uvjerljivije.

Gubici koje su pretrpjele tradicionalne stranke lijevog centra odražavaju stvarnost današnjeg otvorenog svijeta. Dok raste važnost Europe na globalnoj razini, ona će morati učiniti više od same preraspodjele bogatstva: jednostavna reprodukcija starog sustava socijalne skrbi na europskoj razini recept je za beskrajne sukobe između različitih dijelova Unije. Zanimljiviji ishod izbora bila je relativna slabost populističkih nacionalističkih stranaka i stranaka desnog krila.

I one su općenito u velikoj mjeri uključivale socijalnu zaštitu na svojim platformama. Primjerice, stranka Nacionalno okupljanje Marine Le Pen (njena nova fasada za staru Nacionalnu frontu), otišla je dalje u lijevom smjeru vezano uz socijalna pitanja nego lista "preporoda" francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koju je tijesno porazila.

Rasprave o ljigavosti
Podržavatelji populističkih stranaka ispravno su osjetili da staromodna ideja socijalne države ili države blagostanja funkcionira samo u striktno nacionalnom okruženju. No, općenito ih nije bilo dovoljno da dokažu nužnost povratka u Europu nacionalnih država. Zapravo, inicijalni rezultati nagovijestili su da, dok je Le Pen pobijedila Macrona, njena je stranka dobila manji udio glasova nego na posljednjim izborima za Europski parlament 2014. godine. Jedan razlog za relativno loše performanse nacionalističkih stranaka bila je lakoća kojom su se rasprave o ljigavosti, korupciji i netransparentnost širile preko nacionalnih granica. Skandal davanja keša za sklapanje ugovora koji je u tijeku u Austriji te u kojeg su upleteni austrijski nacionalisti (zanimljivo je da su se nazvali Stranka Slobode) najvjerojatnije je uzrokovao pad njenog udjela glasova građana, u odnosu na 2014. godinu, dok su slične stranke drugdje, primjerice u Njemačkoj i Danskoj, također zabilježile lošije rezultate od očekivanog.

Zelen i liberali najjači glas
To su zapravo bili prvi izbori za Europski parlament s istinski europskim temama. Pro-europske zelene stranke, s vlastitim opredjeljenjem za javna dobra (najočiglednija je klimatska sigurnost) koja se jednostavno ne mogu generirati na nacionalnoj osnovi, posvuda su postigle vrlo dobre rezultate. Istovremeno su Zeleni odbacili velik dio ideologije koja još uvijek opterećuje stare političke stranke konvencionalne ljevice i desnice. Njihova najveća pobjeda bila je u Njemačkoj, gdje su završili na drugom mjestu, s lakoćom pobijedivši Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD); ali su ostvarili velik uspjeh i u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ostali veliki pobjednici bile su liberalne stranke u Savezu predvođene karizmatičnim Guyem Verhofstadtom, koji se opredijelio za suradnju s Macronom. Uz Zelene, liberali će gotovo zasigurno biti najmoćniji parlamentarni glas koji će oblikovati vodstvo i program nove Komisije. Unatoč rascjepkanoj prirodi novog Europskog parlamenta, trebalo bi biti lako naći većinu za program koji odražava ono za što je većina građana Europske unije glasala. Jedna od zapanjujućih značajki političkih nemira nakon 2016. godine, kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, je način na koji su se nacionalna zakonodavstva dokazivala kada su bila suočena s disfunkcionalnim i nestalnim predstavnikom izvršne vlasti.

Europski parlamentarci trebali bi slijediti isti taj put. Prije svega, trebali bi izvući prave lekcije iz populističkih skandala u Austriji i drugdje te postaviti obuzdavanje korupcije za najveći prioritet na nacionalnoj razini i na razini Europske unije. Povrh toga, novi parlament trebao bi pomoći u razvoju koordiniranog pristupa Europske unije izazovima za globalnu energiju i sigurnosnim izazovima, unatoč pritisku Sjedinjenih Američkih Država i Rusije po pitanju određivanja političkog programa.

Te će rasprave također biti vezane uz raspravu o korupciji i netransparentnim utjecajima. Igra prijestolja možda je završila, ali nove borbe za prevlast u Europskoj uniji tek počinju. Izbori za Europski parlament promijenili su politički krajolik kontinenta na važne načine, dok su tradicionalne stranke primorane na pregrupiranje ili smjenjivanje. Vjerojatno će biti zanimljivo promatrati događaje koji će uslijediti.

© Project Syndicate, 2019.