Prije nekoliko godina, kao član zapadnjačkog izaslanstva u Kini, sreo sam predsjednika Xi Jinpinga u pekinškoj dvorani Great Hall of the People.

Kada nam se obratio, Xi je tvrdio da će uspon Kine biti miran te da ostale zemlje, to jest, Sjedinjene Američke Države, ne trebaju biti zabrinute zbog "Tukididove zamke", nazvane tako po grčkom povjesničaru koji je zabilježio kako je strah Sparte od rasta moći Atene doveo do neizbježnog rata između njih. U svojoj knjizi iz 2017. godine Predodređeni za rat: Mogu li Amerika i Kina izbjeći Tukididovu zamku?, Graham Allison, profesor sa Sveučilišta Harvard, razmatra 16 prethodnih suparništava između etablirane sile i sile u usponu i dolazi do zaključka da ih je 12 završilo ratom. Nesumnjivo je da je Xi želio da se mi usredotočimo na preostala četiri. Unatoč uzajamnoj svijesti o Tukididovoj zamci – i priznanju da povijest nije deterministička – čini se da Kina i SAD svejedno upadaju u nju. Iako se ideja o izravnom oružanom sukobu između dvije najveće svjetske sile još uvijek čini nevjerojatnom, hladni rat postaje sve izgledniji.

Ne ispunjavaju obveze
Sjedinjene Američke Države okrivljuju Kinu za trenutne tenzije. Od svog pridruživanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine, Kina ostvaruje korist od globalnog trgovinskog i investicijskog sustava, istovremeno ne ispunjavajući vlastite obveze i iskorištavajući njegova pravila. Prema SAD-u,  Kina je stekla nepoštenu konkurentsku prednost krađom intelektualnog vlasništva, prisilnim prijenosom tehnologija, subvencijama za domaće tvrtke i ostalim instrumentima državnog kapitalizma.

Njena vlada istovremeno postaje u sve većoj mjeri autoritarna, dok se Kina transformira u orvelovsku državu nadzora. Što se Kineza tiče, oni sumnjaju da je pravi cilj SAD-a sprječavanje njihovog daljnjeg uspona ili projekcije njihove legitimne moći i utjecaja u inozemstvu. Oni smatraju da je doista razumno da drugo po veličini svjetsko gospodarstvo (po BDP-u) teži širenju vlastitog prisustva na svjetskoj pozornici.

Vođe tvrde da je njihov režim poboljšao materijalno blagostanje 1,4 milijarde Kineza daleko više nego što su to ikada mogli zakrčeni zapadnjački politički sustavi. Bez obzira na to koja strana ima jače argumente, eskalacija ekonomskih, trgovinskih, tehnoloških i geopolitičkih tenzija možda je bila neizbježna. Ono što je počelo kao trgovinski rat sada prijeti eskalacijom u trajno stanje uzajamnog animoziteta. To se odražava u strategiji nacionalne sigurnosti Trumpove administracije, koja smatra da je Kina strateški "konkurent" kojeg bi trebalo obuzdati na svim frontama.

Žele osigurati dominaciju
Prema tome, Sjedinjene Američke Države znatno ograničavaju kineska izravna inozemna ulaganja u osjetljivim sektorima i provode ostale aktivnosti kako bi osigurali zapadnjačku dominaciju u strateškim industrijama kao što su umjetna inteligencija i 5G. Pritišću partnere i saveznike da ne sudjeluju u inicijativi Jedan pojas, jedan put – kineskom ogromnom programu izgradnje infrastrukturnih projekata diljem euroazijskog kopna. Sjedinjene Američke Države također povećavaju patrole svoje mornarice u Istočnom i Južnom kineskom moru gdje je Kina postala agresivnija u afirmiranju vlastitih dubioznih teritorijalnih pretenzija.

Globalne posljedice kinesko-američkog hladnog rata bile bi još ozbiljnije od posljedica hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Dok je Sovjetski Savez bio sila u padu s neuspješnim ekonomskim modelom, Kina će uskoro postati najveće svjetsko gospodarstvo i nakon toga će još nastaviti s rastom. Povrh toga, SAD i Sovjetski Savez vrlo su malo međusobno trgovali, dok je Kina u potpunosti integrirana u globalni trgovinski i investicijski sustav i duboko isprepletena osobito sa SAD-om.

Potpuni hladni rat bi stoga mogao potaknuti novu fazu deglobalizacije ili barem podjelu globalnog gospodarstva u dva inkompatibilna ekonomska bloka. Prema bilo kojem od ta dva scenarija, trgovina robom, uslugama, kapitalom, radom, tehnologijom i podacima bila bi ozbiljno ograničena, a digitalni svijet postao bi "splinternet" – s fragmentiranim internetom – svijet u kojem se zapadni i kineski čvorovi ne bi spajali.

Sada kada su Sjedinjene Američke Države uvele sankcije na ZTE i Huawei, Kina će se truditi osigurati da njeni tehnološki divovi mogu doći do neophodnih inputa na domaćem tržištu ili barem od prijateljskih trgovinskih partnera koji ne ovise o SAD-u. U tom balkaniziranom svijetu, Kina i SAD će obje očekivati da ostale zemlje odaberu stranu kojoj će se prikloniti, dok će većina vlada pokušati provlačiti konac kroz ušicu igle održavajući dobre ekonomske veze s obje zemlje. Naposljetku, brojni američki saveznici sada više posluju s Kinom (u smislu trgovine i ulaganja) nego s Amerikom.

Ipak, u budućem gospodarstvu u kojem Kina i SAD odvojeno kontroliraju pristup ključnim tehnologijama, kao što su umjetna inteligencija i 5G, zauzimanje pozicije između njih najvjerojatnije će postati nemoguće. Svi će morati odabrati i svijet bi doista mogao ući u proces deglobalizacije.

Moguć je i oružani sukob
Što god se dogodilo, kinesko-američki odnosi bit će ključno geopolitičko pitanje ovog stoljeća. Neizbježan je nekakav stupanj suparništva. No, bilo bi idealno da obje strane to urede konstruktivno, dozvoljavajući suradnju u nekim pitanjima, a zdravu konkurenciju u drugima. U stvari, Kina i SAD stvorile bi novi međunarodni poredak, temeljen na priznanju da bi novoj sili u (neizbježnom) usponu trebalo dati ulogu u oblikovanju globalnih pravila i institucija.

Ako dođe do pogreške u upravljanju tim odnosom – ako Sjedinjene Američke Države pokušaju spriječiti kineski razvoj i obuzdati uspon Kine te ako Kina bude agresivno projicirala svoju moć u Aziji i diljem svijeta – uslijedit će hladni rat u punom opsegu, a ne može se isključiti niti izravni oružani sukob (tzv. vrući rat) (ili niz ratova preko posrednika). U dvadeset prvom stoljeću Tukididova zamka progutala bi ne samo SAD i Kinu, već cijeli svijet.

© Project Syndicate, 2019.