S početkom prikupljanja potpisa referendumske inicijative "67 je previše" o odbacivanju postrožavanja uvjeta za odlazak u mirovinu krenulo je odapinjanje otrovnih strelica na relaciji sindikati – Vlada.

Skupe li 373.568 potpisa do 11. svibnja u pitanje dolazi jedan od rijetkih reformskih zahvata Vlade Andreja Plenkovića kojem se aplaudiralo od Bruxellesa do rejting agencija.  Sindikati odlučno tvrde da je 67 godina za odlazak u mirovinu iluzija u Hrvatskoj u kojoj se uvjeti rada i zdravlja ne mogu mjeriti s onima radnika u Europi.

Vlast pak, kako je to vrckavo sročio glavni tajnik HDZ-a i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, poručuje da ima dojam da sindikati ne razumiju vrijeme u kojem žive jer je poanta u osiguranju pravednosti i održivosti mirovinskog sustava. Resorni ministar Marko Pavić katastrofično je poručio da bi referendum proračun moglo stajati 45 milijardi kuna do 2040. godine, a to bi značilo ili posto manje mirovine ili da našu djecu i unuke (koji još ne pobjegnu iz Hrvatske, valjda) zadužimo za 45 milijardi kuna.

Ne rade, a koriste beneficije
Bilo bi smiješno da nije tragično. Najmanje to da obje strane u ovom dvoboju u pravilu, na svojoj koži pojma nemaju kako je raditi za privatnog poslodavca. O uvjetima rada i plaćama sindikalnih čelnika prosječni hrvatski radnik može samo sanjati. Za razliku od stranačke iskaznice koja ima je osigurala posao, dana rada u privatnom sektoru nema ni većina političara, čast rijetkim iznimkama.

Ne, ono što je tragično u referendumskoj inicijativi jest njezina potpuna promašenost. Nije pitanje treba li se raditi do 67 godine. S realitetom demografskih trendova, živi se sve dulje, a rađa se sve manje djece, većina zemalja shvatila je da je produljenje radnog vijeka gorka pilula koju treba progutati. A brojke nam nikako ne idu na ruku. Hrvatska ima katastrofalan omjer radnika i umirovljenika od 1:1,23, što znači da na jednog umirovljenika dolazi tek 1,23 radnika (sustav je kreiran s idealnim omjerom od 4:1). 

Naša stopa participacije i zaposlenosti među najnižima su u EU. Milijun ljudi u radnoj dobi ne radi niti ne traži posao, a istovremeno koristi beneficije od zdravstvenog osiguranja, korištenja javne infrastrukture do, recimo vožnje asfaltiranim županijskim cestama ili autocestama, što financira tek 1,5 milijuna radnika. 

Nestanak ljudi
U potrazi za boljim životom od ulaska u EU iselilo se oko 300.000 građana, to su samo grube prognoze, točnih podataka nema. S demografijom takvom kakva jest, prognoze su da će do 2050. u Hrvatskoj biti oko 800.000 ljudi manje pa bi popis stanovništva mogao zaustaviti na 3,2 milijuna građana. S nestankom ljudi nestaje i radna snaga: bit će 624.000 manje ljudi između 25. i 64. godine života, a broj uzdržavanih osoba iznad 65 godina porast će za 158.000.

Matematika je, na žalost, neoboriva: da bismo imali mirovine dovoljne za preživljavanje, a sad jedva 40-ak posto prosječne plaće, naprosto više ljudi mora dulje raditi.  Sindikati su neosporno u pravu kad kažu da se rošade u mirovinskom sustavu moraju raditi uz mjere na tržištu rada, zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu te u obrazovanju. Za razliku od većine zemalja u Europi u Hrvatskoj se očekivano trajanje života smanjuje, a neslavni smo rekorderi i po prekarnom radu – poslovima na određeno do tri mjeseca koje "krase" niska ili nikakva radna prava i zaštita.

To je druga strana medalje. Svesti rasprave o mirovinskom sustavu na produljenje radnog vijeka do 67 godine života u takvim uvjetima je licemjerno dok se istovremeno proširuju prava povlaštenim skupinama, onima koji mirovine ostvaruju po posebnim propisima.

Na penzije braniteljima i pripadnicima HVO-a (i članovima njihovih obitelji), političarima, članovima HAZU-u, sucima Ustavnog suda godišnje se izdvaja više od 5,5 milijardi kuna. Svima je zajedničko da primaju neproporcionalno više od onog što su uplatili i ne dijele realnost običnih građana. S obzirom na širenje prava (dva desetljeća nakon kraja rata uz prigodno zatvaranje liste branitelja za javnost s neograničenim rokom za podnošenje zahtjeva), može se pretpostaviti da će iznos još rasti. 

Referendum je legitiman
Priče o pravednom i održivom mirovinskom sustavu nema dok se ne otvori pitanje nedodirljivosti tih mirovina. Jer dok one bujaju, država šeretski priča o kupnji američkih aviona kad su već izraelski završili debaklom, a za bolesnu djecu novac skuplja pozivima na 060 brojeve, bijes onih milijun i pol radnika preko čijih leđa se sve to prelama je bijes pravednika. Samo umjesto da podignu šator i donesu plinske boce u Savsku, a onda uđu u Vladu i pišu zakone, radnici su izabrali legalni i legitimni put – referendum. Uspije li, pokazat će da građani itekako dobro razumiju vrijeme u kojem žive, samo ne na način kako to Jandroković misli.