Krajem 1933. godine John Maynard Keynes poslao je upečatljivo otvoreno pismo američkom predsjedniku Franklinu Delanu Rooseveltu koji je ranije te godine preuzeo dužnost, usred gospodarske krize koja je uzrokovala nezaposlenost četvrtine radne snage. Započeo je s provođenjem svoje ambiciozne politike pod nazivom New Deal, kao i s programima javnih radova, subvencijama u poljoprivredi, financijskim uredbama i reformama na tržištu rada. On je također odbacio zlatni standard kako bi omogućio potpunu slobodu u domaćoj monetarnoj politici.

Keynes je odobrio opći smjer tih politika, ali je također iznio i neke oštre kritike. On je brinuo da će Roosevelt otežati napore usmjerene na gospodarski oporavak kroz bespotrebno proširenje vlastitog političkog programa. Roosevelt je činio premalo kako bi povećao agregatnu potražnju i previše kako bi promijenio pravila ekonomije. Keynes se osobito obrušio na Zakon o nacionalnom industrijskom oporavku, koji je, između ostalog, uvelike povećao prava radnika i poticao nezavisne sindikate. On je brinuo da će taj zakon potkopati očekivanja poslovnog sektora i predstavljati opterećenje za federalnu birokraciju, bez izravnog doprinosa oporavku. Pitao se nisu li neki od savjeta koje dobiva Roosevelt “suludi i nastrani.”

Rekordna nejednakost

Keynes nije imao baš dobro mišljenje o Rooseveltovoj ekonomiji, ali je barem bio suosjećajan kritičar. Budući da je velik dio programa New Deal bio usmjeren protiv prevladavajuće ortodoksne ekonomske misli, Rooseveltova politika imala je slabu podršku vodećih ekonomista tog doba.

Hoće li se ekonomisti danas pokazati od veće pomoći, u vremenu u kojem je rješavanje izazova s kojima smo suočeni gotovo u jednakoj mjeri neodložno kao što je to bio slučaj za vrijeme Velike depresije? Nezaposlenost možda trenutno i nije ozbiljan problem u većini naprednih zemalja, ali čini se da je velik udio radne snage odsječen od gospodarskog napretka. Rekordne razine nejednakosti i slabi izgledi za zaradu u slučaju mlađih, manje obrazovanih radnika nagrizaju temelje liberalnih demokracija. Pravila na kojima se temelji globalizacija očajnički trebaju reforme. U međuvremenu klimatske promjene i dalje predstavljaju egzistencijalnu prijetnju.

Ti problemi iziskuju odvažne reakcije. Ipak, čini se da su mainstream ekonomisti uglavnom zaokupljeni marginalnim rješenjima – malo poreznog zakona, malo poreza na ugljik, možda dodati i malo subvencija za plaće – ostavljajući netaknutim strukture moći koje preuzimaju rizik ekonomske igre.

Institucije bez oblika

Ekonomisti se mogu uhvatiti u koštac s tim izazovom ako usvoje širu viziju. Prošlog sam se mjeseca pridružio skupini istaknutih ekonomista kako bismo pokrenuli inicijativu koju smo nazvali “Ekonomija za inkluzivni prosperitet” (EfIP). Od tržišta rada i financija do inovacijske politike i izbornih pravila, cilj je promicanje ambicioznih političkih ideja koje pridaju znatno više pažnje nejednakosti i ekskluziji te neuravnoteženosti snaga koje ih uzrokuju.

Kao što smo Suresh Naidu, Gabriel Zucman i ja objasnili u našem “manifestu”, niti čvrsto utemeljena ekonomija niti uvjerljivi dokazi ne podržavaju brojne političke ideje koje dominiraju tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Ono što se trenutno naziva “neoliberalizmom” s brojnih je aspekata umanjivanje vrijednosti mainstream ekonomije. Suvremena ekonomska istraživanja, pod uvjetom da su iskorištena na primjeren način, zapravo u potpunosti pogoduju novim idejama za stvaranje pravednijeg društva. Ekonomija može biti saveznik inkluzivom prosperitetu. No, upravo mi ekonomisti imamo ulogu uvjeravanja našeg auditorija u prednosti tih tvrdnji.

Naša mreža sastoji se od akademski obrazovanih ekonomista koji vjeruju u razvoj novih ideja bez napuštanja znanstvene strogosti. Poštapalica današnjice glasi “politika utemeljena na dokazima”. Shodno tome, naša politička izvješća temelje se na empirijskoj analizi, uz upotrebu alata mainstream ekonomije. No, za nas, pristup “utemeljen na dokazima” nije onaj koji pojačava konzervativnu pristranost u korist politika na marginama postojećih institucionalnih aranžmana, već onaj koji potiče eksperimentiranje. Naposljetku, kako možemo razviti nove dokaze ako ne isprobamo nešto novoga?

Tržišta se pouzdaju u niz institucija koje ih kreiraju, reguliraju i stabiliziraju. Te institucije nemaju unaprijed određeni oblik. Vlasništvo i ugovori, najosnovnije institucije neophodne za funkcioniranje tržišta, pravne su tvorevine koje mogu biti osmišljene na bilo koji niz načina. Dok se mi borimo s novim stvarnostima nastalih uslijed tehnoloških inovacija i klimatskih promjena, pitanja o dodjeli prava vlasništva između različitih podnositelja zahtjeva dobivaju iznimnu važnost. Ekonomija tu ne daje definitivne odgovore, već nudi alate potrebne za prepoznavanje relevantnih kompromisa.

Moćan teorijski aparat

Zajednička tema koja se provlači kroz naš inicijalan skup političkih prijedloga je asimetrija moći koja oblikuje funkcioniranje suvremenog globalnog gospodarstva. Brojni ekonomisti odbacuju ulogu takvih asimetrija jer ima malo prostora za moć u uvjetima savršene konkurencije i savršene informacije. Međutim, u stvarnom svijetu koji preispitujemo, asimetrije moći ima u izobilju.

Tko je u boljem položaju u pregovorima o plaćama i pogodnostima za zaposlenike? Tko dominira tržištima i tko se mora pokoriti tržišnim silama? Tko može prelaziti preko granica, a tko je zaglavio kod kuće? Tko može izbjeći oporezivanje, a tko ne? Tko može odrediti program trgovinskih pregovora, a tko je isključen? Tko može glasati, a tko je u stvarnosti obespravljen? Mi tvrdimo da bavljenje takvim asimetrijama ima smisla, ne samo sa stajališta distribucije, već i u cilju poboljšanja ukupnih gospodarskih rezultata. Ekonomisti imaju moćan teorijski aparat koji im omogućava razmišljanje o takvim pitanjima.

Suočeni s novim izazovima, ekonomisti moraju osmisliti nova rješenja. Mašta u tome igra ključnu ulogu. Sve što pokušamo neće uspjeti, ali ako ne otkrijemo ponovno vrijednost Rooseveltovog kreda – “odvažno, uporno eksperimentiranje”, zasigurno ćemo podbaciti.

© Project Syndicate, 2019.