Treba li spašavati Uljanik ili staviti ključ u bravu? Brojke ne ostavljaju puno prostora za premišljanja; spašavanje bi moglo stajati više od milijarde eura, a ključ u bravu dvostruko manje, oko 557 milijuna eura. Upitno je bi li, nakon gotovo 35 milijardi kuna koje su se proteklih 30 godina slile u brodogradnju, nova injekcija puno promijenila. Uostalom čemu? Vrijedna pera Državnog zavoda za statistiku izračunala su da “proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava” u industrijskoj proizvodnji doseže 0,85 posto. Maknu li se iz te kategorije, recimo lokomotive i slično, izgradnja brodova ne doprinosi ni sa 0,7 posto dodane vrijednosti. Kako industrijska proizvodnja čini oko 16 posto BDP-a, ispada da brodogradnja u 100 kuna BDP-a godišnje stvori oko 12 lipa. Toliko bi gospodarstvo izgubilo da se pogase sva brodogradilišta.
Jasno je da bi Hrvatska nemjerljivo više izgubila zatvaranjem jednog pogona, recimo Plive u Savskom Marofu, nego čitave te grane. Politički gledano, spas Uljanika je druga priča. Andrej Plenković žonglira s tri tentativna glasa IDS-a za opstanak vladajuće koalicije s jedne strane te udarom na javne financije, s druge. Račun od sedam milijardi kuna ozbiljno može uzdrmati deficit i trend pada javnog duga pa u konačnici planove za euro, kartu na koju Plenković igra. Nije čudo da Vlada s odlukom o Uljaniku oteže nadajući se da bi S&P danas dao zeleno svjetlo za dizanje rejtinga na investicijsku razinu. Iako nas financijska tržišta tretiraju kao da se to već dogodilo, agencije uporno gledaju dug i deficit pa nije nemoguće da S&P, a i Moody’s koji idućeg tjedna stiže u Zagreb, ipak pričekaju Vladinu odluku.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Dobro ti jutro ministre !
Naša brodogradnja kao “strateška djelatnost” je socijalistički mit koji se vuče još iz Jugoslavije kad je tadašnji SOUR Uljanik zapošljavao preko 7000 radnika i, zahvaljujući nekonvertibilnom dinaru i drugim ‘umjetnim’ aspektima planske ekonomije, poslovao vrlo profitabilno, kupujući sirovine, materijal i jeftinu radnu snagu u dinarima, a brodove naplaćujući u ‘tvrdoj valuti’ tj. dolarima. Nakon 1990. to je postao i nacionalni mit jer se hrvatska brodogradnja doživljavala kao nešto posebno “naše”, što druge jugoslavenske republike nemaju i nikad neće imati.
U međuvremenu, brodograđevna industrija je u cijelom svijetu strelovito napredovala, a Uljanik konstantno tehnološki i menadžerski zaostajao, sve dok nije postao tržišno posve nekompatibilan i nekonkurentan. Svi aspekti koji su ga prije 30 godina činili profitabilnim su odavno nestali i više ih se nitko i ne sjeća, osim Uljanikovaca koji su sada pred mirovinom i na prosvjedima nose crvene zvijezde, misleći da će tako prizvati stara vremena kada su poslovali uspješno.
Baš bi bilo dobro vidjeti tu statistiku na koju se Marić poziva… Čini mi se da je poprilično selektivno birana.
Ako uza sve silne milijarde (preko 30 milijardi kuna!) koje smo do sad uložili u spas brodogradnje, ta ista brodogradnja u 100 kuna BDP-a godišnje stvori oko 0,12 kuna (??!), o čemu se ima više pričati? Kakav nacionalni ponos i interes, to je sprdačina! Stečaj je JEDINO racionalno rješenje, sve ostalo je najniže politikanstvo i pljačkanje hrvatskih građana radi par dodatnih glasova u Saboru!
Uključite se u raspravu