Zašto Hrvatska kaska s investicijama, odnosno što to susjedne zemlje u okruženju imaju bolje? Po svemu sudeći ključno je to pitanje o čijem odgovoru ovisi brzina rasta ekonomije pa u konačnici i prosperitet zemlje u budućnosti o kojem će se raspravljati na konferenciji o poticanju ulaganja InvestCro koja se danas održava u Zagrebu u organizaciji Poslovnog dnevnika, Večernjeg lista i 24sata. 

Pita li se Vladu, reforme se rade sa svih strana: uklanjanje administrativnih barijera, ubrzavanje procedura, porezna rasterećenja…  Perspektiva poduzetnika, odnosno onih koji se svakodnevno navigiraju kroz hrvatsku svakodnevicu, dijametralno je drugačija jer se sve te mjere slabo osjećaju na terenu. Iako gotovo svaki poduzetnik koji se bacio u biznis ili širi postojeći, nesumnjivo ima svoju priču, anegdotu koja spada pod egidu "investicijske priče iz Hrvatske" o kojima svakodnevno čitamo i slušamo, možda je najplastičnije situaciju sumirao čelni čovjek Udruge stranih ulagača u Hrvatskoj Mladen Fogec iz čijeg pera godinama nastaje Bijela knjiga, skup preporuka za popravljanje poslovne klime koje bi tvrtke voljele vidjeti implementirane u praksi. 

Loša investicijska klima
Najnovije još nema, a na pitanje kad stiže izdanje za 2018., Fogec je u intervjuu nedavno rekao da će naprosto na onu iz 2017. zalijepiti brojku – 2018. Pametnome dosta.  "Mi reforme vidimo, ali sve je to nedovoljno brzo i premalog opsega. Ako Hrvatsku gledamo izolirano, to jesu pomaci. Međutim, možete ići na Olimpijske igre na kojem trčite brže nego prije, ali ako konkurencija napreduje brže, nebitno je što ste srušili osobni rekord – opet ste među zadnjima", rekao je Fogec.

S dugogodišnjom karijerom u biznisu detektira problem "u sridu"; nije pitanje, kaže, rade li se reforme, nego jesu li efikasne. Drugim riječima, Vlada ne vidi isto što i poduzetnici osjećaju na svojoj koži, što ne treba čuditi, no pritom ih niti ne pita previše kad donosi odluke.  A poboljšanje investicijske klime trebalo bi biti jedan od hrvatskih prioriteta jer je to "područje u kojem je Hrvatska u zadnje dvije, tri godine imala najslabije rezultate", poručio je i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić u petak iz Rovinja gdje se održao sastanak guvernera središnjih banaka regije. 

Kako podići ulaganja
"Investicije su od svih komponenti hrvatskog gospodarstva najznačajnije, a to je područje u kojem smo u zadnje dvije, tri godine imali najslabije rezultate. Nakon ulaska u Europsku uniju mi bilježimo snažan rast izvoza, koji je bio zamašnjak oporavku hrvatskog gospodarstva. Sada imamo oporavak domaće potražnje, ali investicije, kako državne tako i privatne, su i dalje u 2017. i 2018. bile relativno niske", rekao je Vujčić.  Govoreći o tome kako podići razinu ulaganja u Hrvatskoj, Vujčić je kazao da je važno raspravljati o tome što je potrebno učiniti da bi se poslovna klima promijenila da potakne rast investicija jer je to ključno za povećanje potencijalne stope rasta gospodarstva u budućnosti".

Kako smo već pisali, Svjetska banka izračunala je da ćemo sa stopama rasta od oko 3 posto današnju razinu jedne Austrije dosegnuti te 26 godina, a padnemo li na potencijalnu stopu, jedini mogući tempo bez potrebnih reformi, za to će nam trebati 58 godina.  Što druge zemlje rade bolje, odnosno drugačije? Pa, za početak čini se sve odrađuju daleko brže. To se reflektira na istraživanja o percepciji konkurentnosti, poput Doing business izvješća koje funkcionira poput svojevrsne 'check' liste prepreka, odnosno privlačnosti za ulaganja. Hrvatska na njemu unatoč poduzetim mjerama zaostaje, jer se konkurentske zemlje brže obračunavaju sa svojim problemima. Po zadnjem rangiranju pali smo na 58. mjestu na svijetu, a da bismo došli na investicijsku kartu ne bismo smjeli biti ispod prvih 30 mjesta.  

Oporavak od krize
No, to je samo dio šire priče o manjku promišljene i pametne investicijske politike. Hrvatska ima povijest da baš nije sigurna što baš želi a ni, reći će ekonomisti, kako koristiti ulagačku politiku kad stvari krenu nizbrdo.  Kad je država 2001. pokrenula investicijski ciklus, on je u jednom trenutku dosegnuo iznimnih 7,3 posto BDP-a. Tada je došla kriza 2009., a njom i skok cijene novca, državne investicije najprije su porasle ne bi se li projekti završili prije punog udara, a potom drastično srezane što je produbilo krizu. Točno obrnuto od onoga kako su poteze vukle druge zemlje u okruženju.  U velikoj analizi o investicijama koju je ekonomist Velimir Šonje napravio za Hrvatsku udrugu banaka, za razliku od Hrvatske koja se zadužila na tržištu kapitala, Bugarska, Poljska ili primjerice, susjedna Slovenija za financiranje svojih infrastrukturnih projekata oslanjale su se na EU fondove.

Istini za volju Hrvatska tada nije bila članica EU, no politička je odluka bila da se s projektom autocesta ne čekaju EU fondovi. Zemlje u susjedstvu tako su umjesto refinanciranja kredita u najnepovoljnijem trenutku u kojem je javni dug eksplodirao zadržale svoj fiskalni kapacitet te zahvaljujući njemu uspjele zadržati (pa i povećati) državne investicije u tim godinama. U 10 promatranih zemalja EU-a, prosječni udio državnih investicija u BDP-u tako je povećan s 4,2% BDP-a (između 2001. i 2009.) na 4,3% BDP-a (gleda li se 2010.-2017.), dok je u Hrvatskoj smanjen sa 6% na 3,4% BDP-a. Na temelju tih brojki Šonje zaključuje da su investirajući kroz krizu više nego Hrvatska, vlade u zemljama EU-10 uspjele ublažiti udar krize.

"U Hrvatskoj je u kratkom roku od samo jedne godine na početku krize 2010. "nestalo" 2 do 3 postotna boda državnih investicija što se drugdje nije dogodilo. Propust Hrvatske u vođenju anticikličke fiskalne i investicijske politike jedan je od važnih faktora dubine i trajanja krize", jedan je od bitnih zaključaka te analize. Ako se iz bolne lekcije može izvući nešto pozitivno jest to da bi državna investicijska politika trebala biti anticiklički as u rukavu svake Vlade, a da glavninu ulaganja treba odraditi privatni sektor. Sreća je u nesreći da su velike infrastrukturne 'perjanice' zbog kojih je eksplodirao javni dug, poput autocesta, stvar prošlosti.

S proklamiranom namjerom uvođenja eura i nužnog rezanja udjela javnog duga u BDP-u zaduživanje na tržištu kapitala više ne dolazi u obzir već se fokus seli na financiranje putem EU fondova, lekciju koju smo naučili s debelim zakašnjenjem u odnosu na ostale zemlje. No, premda EU dobro zvuče kao izvor financiranja, a svakako su PR džoker Vlade u javnim istupima, ne treba smetnuti s uma da se iz europskih fondova financira tek 20-ak posto ukupnih investicija. Glavnina se ipak odradi privatnim investiranjem kroz kapital i dug što priču vraća na početak, na stvaranje prijateljske klime za ulaganja (kako domaća, tako i strana). 

Jasna i čvrsta pravila igre
Peglanje investicijske klime nije samo uklanjanje barijera ili smanjivanje broja dana čekanja za izdavanje građevinske dozvole. Ono podrazumijeva jasna i čvrsta pravila igre koja se neće mijenjati gotovo svake godine, smanjenje (ne)poreznih i raznih skrivenih tereta poslovanju, uređenje izvjesnosti naplate, bolje upravljanje državnim poduzećima, veće investiranje u IT i digitalizaciju na svim razinama, kao i ulaganje i obrazovni sustav. Tek multidisciplinarnim pristupom, odnosno ozbiljnim poslom na svim razinama, Hrvatska se može urediti i upristojiti u zemlju u koju ulagači dolaze, zarađuju, ulažu i otvaraju nova radna mjesta.