Posljednjih dana državne institucije, predvođene Ministarstvom poljoprivrede, pohvalile su se medijima kako se vanjskotrgovinska bilanca poljoprivrede i hrane poboljšava, odnosno kako nam raste izvoz, a uvoz raste po nešto manjim stopama, pa smo, eto, sve bolji u končanom rezultatu.  Deficit ovog sektora kontinuirano raste te je došao do gotovo jedne milijarde eura, pa ja svaka promjena trenda za pohvaliti.

Postoje sektori koji su se dobro snašli nakon ulaska u EU, počeli su više izvoziti, pronalaziti nova tržišta, dok je za pojedine izvozne robe tržište "proradilo" samo za sebe. A jedan od takvih proizvoda je soja.  Soja je jedna od ratarskih kultura koju Hrvatska mnogo više izvozi nego što je uvozi te ostvaruje suficit od čak 84,5 milijuna eura i samodostatna je u proizvodnji. Naime, u 2017. izvezli smo 231.620 tona soje u vrijednosti od 89,2 milijuna eura, a uvezeno je 11.659 tona, vrijednih 4,7 milijuna eura.

U kratkom vremenu Hrvatska je udvostručila površine pod sojom, koja je postala jako atraktivna kultura za proizvodnju i jako tražena na svjetskom tržištu na kojem sve više dominira GMO soja. Prema tvrdnji objavljenoj u trgovinskoj publikaciji World Grain, od ukupno proizvedene soje u svijetu tek 12 posto je non-GMO. Potražnja za sojom u svijetu raste jer su pojedina zemlje pod snažnim pritiskom rasta kupovne moći (Kina, Indija i dr.), prisiljene uvoziti sve više soje i sojine sačme koja se koristi u proizvodnji mesa, budući da mu drastično raste potrošnja.

Zbog sve veće potražnje za sojom, raste i njezina cijena, a kako se na konvencionalan način ne mogu postići veliki prinosi i količine, sve više zemalja okreće se proizvodnji GMO soje. Ona je postala dominantna, zbog čega je potražnja za non-GMO sojom postala nevjerojatno velika. 

Najbolji prinosi u Srbiji
Hrvatska je 2013. potpisala Deklaraciju Dunav soja o suradnji, koju je sastavila udruga Dunav Soja, čije su potpisnice zemlje kroz koje protječe Dunav. Cilj je ove inicijative da europski potrošači povećaju potražnju za hranom dobivenom iz domaće GMO-free soje, a u okviru tog projekta u dunavskoj regiji sojom je planirano zasijati 1,8 milijuna hektara. Od zemalja u okruženju, soja se najviše proizvodi u Srbiji – 645.000 tona, a na drugom je mjestu Hrvatska sa 235.000 tona.

Najbolji prinosi ostvareni su u Srbiji- 3,29 tone po hektaru, te u Hrvatskoj tri tone. Hrvatska je 2013. godine imala pod sojom 47.156 hektara i ostvarila proizvodnju od 111.316 tona, dok je u 2017. površina pod sojom dosegnula 85.133 hektara, a proizvodnja čak 207.769 tona. Iako se stječe dojam da se radi o dobrom poslu, jer poljoprivrednici na ovoj kulturi dobro zarađuju, ipak se iz robne razmjene uočava i jedan hrvatski paradoks.  Naime, iako izvozimo soju koja nije GMO, i to gotovo cijelu proizvodnju, s druge strane uvozimo i ogromne količine proizvoda za ishranu stoke na bazi soje (uljane pogače).

Tako smo prema podacima HGK u 2017. soje izvezli 231.594 tona u vrijednosti od gotovo 90 milijuna eura, dok smo s druge strane imali i uvoz uljane pogače u količini od 185.056 tona odnosno za čak 66,95 milijuna eura. Podaci za prvih deset mjeseci prošle godine još su porazniji jer smo soje izvezli u količini od 90.500 tona, za 32,65 milijuna eura, a uljane pogače uvezli čak 161.970 tona, vrijedne preko 58 milijuna eura. Uljanu pogaču Hrvatska najviše uvozi iz Slovenije i Brazila.

Budući da Slovenija nema razvijenu proizvodnju uljarica, za pretpostaviti je da se, kao i u slučaju mesa iz Poljske radi o uvozu na tržište EU (vjerojatno iz Brazila), a potom se plasira među ostalim i na hrvatsko tržište. Iz Slovenije je na hrvatsko tržište u prvih deset mjeseci 2018. godine stiglo 83.701 tona uljane pogače vrijedne gotovo 29 milijuna eura, dok smo iz Brazila ovog proizvoda uvezli 10.628 tona vrijednog 3,5 milijuna eura. 

Bez kapaciteta za preradu
Stručnjaci ističu kako je najveći problem to što Hrvatska nema kapacitete za preradu soje, koja je postala izuzetno tražena roba na svjetskom tržištu, pa smo postali sirovinska baza odakle drugi kupuju soju, a potom nam prodaju uljanu pogaču (za koju je pitanje koliko u sebi sadrži koncentraciju GMO soje), koja se potom koristi u ishrani domaće stoke. Zanimljivo je da je u 2017. od hrvatske soje najviše profitirala Srbija koja je kupila čak 100.158 tona naše soje, vrijedne 40 milijuna eura, te je u svojim preradbenim kapacitetima pretvorila u proizvode s dodanom vrijednošću i na svjetskom tržištu se pozicionirala kao jedan od najvećih izvoznika non-GMO sojine sačme.

Država treba naći ulagače
U svijetu se non-GMO soja uzgaja na 4,1 milijuna hektara dok se samo u Brazilu uzgaja na 2,2 milijuna hektara. Cijene non-GMO sojine sačme u Europi je oko 420 eura do 474 eura za tonu. Brazil je u sezoni 2016/17. proizveo 5 milijuna tona konvencionalne soje, dok im je ukupna proizvodnja soje iznosila čak 114 milijuna tona, 33,9 milijuna hektara. Konvencionalno uzgojena soja čini oko 4,3% proizvodnje soje u Brazilu, a sve ostalo je GMO soja. 

Proizvodnja non-GMO soje traži više ulaganja i truda, ali se sve više isplati jer potražnja u svijetu raste. Poljoprivrednici se lakše i sve više odlučuju na uzgoj GMO soje – budući da herbicid Roundup rješava problem korova u bilo kojem stupnju razvoja biljke. Za 22 godine od početka uzgoja GMO soje (1,7 milijuna hektara – 1996. godine) stiglo se do 185 milijuna hektara i približno 18 milijuna farmera iz 26 zemalja.

Potražnja za konvencionalno proizvedenim zrnom soje je velika, pa je tako potražnja samo u Europi oko 2,7 milijuna tona, dok se u Kini procjenjuje na oko 5 milijuna tona. Budući da Hrvatska stalno najavljuje veliki investicijski ciklus kroz Program ruralnog razvoja, koji bi trebao potaknuti razvoj poljoprivrede, bilo bi dobro vidjeti zbog čega država ne potraži investitore koji bi uložili u tvornicu za preradu soje jer bi na njima mogli zarađivati ogroman novac. A ne da kao danas izvozimo našu sirovinu, a uvozimo sojinu sačmu za koju bi valjalo vidjeti koliko u sebi sadrži GMO soje.