Galopiranju gotovinskih kredita, koji su se počeli uspoređivati sa švicarcem, središnja banka očekivano je stala na kraj. Iako je prethodna usporedba pretjerana, bojazan da gotovinci izmiču kontroli podcrtala je brojka od gotovo 5,5 milijardi kuna odobrenja u 2018. U godinu dana iznos im se maltene udvostručio, a udio u ukupnim zajmovima građanima skočio s trećine na 40 posto.

Moglo bi se pomisliti da iza te eksplozije stoji optimizam zbog oporavka i odjek većeg standarda na potrošnju, no analiza HNB-a otkriva nešto drugo. U zadnje dvije godine najbrži tempo rasta imali su nenamjenski krediti bez zaloga i oni s izvornim rokovima dospijeća od deset godina uglavnom na značajno veće iznose od kraćih dospijeća.

Dakle, gotovinci ne rastu jer ljudi kupuju skupe televizore na otplatu od 10 godina (bar ne razumna većina) već su supstituti za stambene čiji su uvjeti odobravanja stroži. Svatko tko je ikada aplicirao za stambeni kredit zna da banka u najmanje mjesec dana intenzivne komunikacije traži “hrpu” dokumenata, od nekretninskog elaborata, potvrda o plaći, izvadaka s gruntovnice, niza suglasnosti…

Istodobno, gotovince odobrava u iznosima omanjih stambenih kredita praktično bez osiguranja. Srž tog paradoksa svodi se na pitanje zašto gotovinci “glume” stambene kredite? Kako to da banke odobravaju skuplji zajam kad su procijenile da klijent nije kreditno sposoban podići stambeni kredit? 

Taj se paradoks može zahvaliti ranijim intervencijama u stambeno kreditiranje. Godinama svjedočimo da država ne zna (ili ne želi) riješiti problem blokiranih vodeći se imovinskim cenzusom već pod istu kapu gura teške socijalne slučajeve s propalim poduzetnicima, pa i kalkulantima kojima ne pada na pamet vratiti dugove.

(Otpis duga grada Zagreba bogatašima je najbolji primjer). Pod egidom borbe za blokirane izmjene Ovršnog zakona u ljeto 2017. značajno su suzile mogućnost ovrhe u slučaju nevraćanja stambenog kredita pa je kreditna sposobnost klijenta pala, a banke i klijenti jaz zakrpali s – gotovincima. Taj manevar sad stopira HNB koji na horizontu vidi nesretnu kombinaciju pregrijavanja tržišta i usporavanja ekonomije.

Preporuka da se nenamjenski krediti s dospijećima preko 5 godina tretiraju kao stambeni po pitanju procjene kreditne sposobnosti u praksi znači da netko sa 6000 kuna plaće ubuduće može računati na 70.000 kuna skromniji iznos.

Pouka je to za zakonodavca: petljanje u odnose vjerovnika i dužnika koje vodi produbljivanju pravne nesigurnosti u konačnici plate uredni dužnici kroz više kamate kojima će banke nadomještati gubitke (npr. konverzije švicarca). Ili, u najnovijem slučaju, svi oni koji akrobacijama s gotovincima žele refinancirati starije, nepovoljnije kredite što im sad više nije opcija.