Mladi žele ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj, ali su svjesni činjenice da je odlazak u druge, razvijenije države EU-a jedini izlaz u potrazi za poslom i boljim životom. Na EU pritom gledaju potpuno instrumentalistički – kako oni sami i njihova obitelj od nje mogu imati koristi – pokazalo je istraživanje provedeno u sklopu projekta Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo »Odredište EU: budućnost mladih u Hrvatskoj«.

Kako piše Novi list, anketno istraživanje provedeno krajem prošle godine na uzorku od od 437 mladih, u najvećoj mjeri starosti 18-24 godine, i iz velikih gradova, ispitalo je njihovo poznavanje prava i institucija EU relevantnih za mlade, stavove o položaju mladih u Hrvatskoj i njihovom utjecaju na donošenje odluka. Preko 80 posto mladih smatra da je njihov utjecaj na donošenje odluka i javnih politika u Hrvatskoj malen ili nikakav, odnosno optimistično ih je samo jedan posto, koji tvrde da je utjecaj mladih velik. Gotovo 70 posto mladih misli, nadalje, da je položaj mladih na tržištu rada u Hrvatskoj jako loš ili loš, dok samo deset posto izražava značajnije pozitivne stavove o tom pitanju.

Utjecaj EU-a 

Gotovo tri petine mladih, također, nije društveno-politički angažirano, odnosno aktivno u nekoj nevladinoj organizaciji, udruzi civilnog društva, u političkoj stranci, mjesnim odborima i slično. Više od polovice ankteriranih pak smatra da je ulazak Hrvatske u EU pomogao mladima na tržištu rada, a na EU u najvećoj mjeri pozitivno gledaju zbog mogućnosti obrazovanja, dok su, primjerice, skeptični prema uvođenju eura, no ne iz financijskih razloga nego zbog nacionalnog identiteta. O tome što uvođenje eura znači u monetarnom smislu, mladi ne znaju puno.

Ono što općenito znaju o EU-u i o tome kako funkcionira, površno je, no jasno prepoznaju ulogu EU-a u osiguranju mira u Europi, u poticanju tolerancije te kao pomoć manje razvijenim krajevima. Hrvatska može, vjeruju mladi, pod utjecajem Unije provesti reforme i krenuti naprijed. Smatraju da EU treba financijski i političkim pritiskom utjecati na sektorske, i šire društvene promjene kod nas.

Da bi ostali u Hrvatskoj, mladi žele poslovnu i stambenu sigurnost, veće šanse za napredovanje ali i, primjerice, »smanjenje nepravde i nazadovanja društva«. Žele, kazali su u istraživanju, reforme u školstvu i zdravstvu, bolju pronatalitetnu politiku, veća ulaganja u kulturu i sport, mogućnost lakšeg posvojenja djece, uvažavanje i poštivanje različitosti, povoljnije kredite za mlade, poticaje. Na pitanje misle li da će njihovoj generaciji život biti bolji nego što je njihovim roditeljima, mladi koji su odgovorili pozitivno dali su objašnjenje zašto – jer oni sad imaju više mogućnosti i prava, mir, globalizaciju i internet, a oni koji pak ne vjeruju u bolju budućnost od roditeljske sadašnjosti, odgovorili su, između ostalog, kako su njihovi roditelji »imali Tita, poslovnu, finacijsku i stambenu sigurnost, socijalizam, jednakost i pravdu, manji uvoz stranih proizvoda, socijalizaciju«.

Projektni tim koji je radio na istraživanju čine Dario Čepo, docent na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, Marko Kovačić s Instituta za društvena istraživanja, Višnja Samardžija kao zaslužna znanstvenica Instituta za razvoj i međunarodne odnose te Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti.