Upravo je prošlo više od 100 godina od otvorenja Pariške mirovne konferencije na kojoj su nastali Versailleski mirovni ugovori, kao i mirovni ugovori sklopljeni u Saint-Germain-en-Layeu, Neuilly-sur-Seineu, Trianonu i Sèvresu, kojima je okončan Prvi svjetski rat. Do današnjeg dana ogorčenost Trianonskim mirovnim ugovorom raspiruje mađarski nacionalizam i revizionizam, osobito tijekom mandata postojeće vlade premijera Viktora Orbána.

Pariški mirovni proces doista se općenito pamti kao primjer slučaja u kojem dobronamjerna međunarodna suradnja i promicanje demokracije mogu podbaciti. U ovom trenutku proživljavamo situaciju u kojoj se multilateralizam i demokracija ponovno nalaze pod pritiskom, pa bi se vrijedilo zapitati zašto nastojanja njihovog promicanja toliko često dožive neuspjeh.

1919. godine američki predsjednik Woodrow Wilson pokušao je sklopiti trajan mir kroz uništenje svjetskih autokracija, što se pokazalo suviše pretencioznim, čak i dok je uvodilo konsenzus intervencionista koji je dominirao stavovima u vanjskoj politici SAD-a sve od tada. Iako američki predsjednik Donald Trump tvrdi da je napustio tu tradiciju, on je unatoč tome naredio napad na sirijska vojna postrojenja i prepoznao vođu opozicije u Venezueli kao legitimnog predsjednika te države.

Previsoka očekivanja

Pariški mirovni proces podbacio je zbog postavljanja previsokih očekivanja. Pobjeda demokratskih sila nije značila ispunjenje želja demokrata, osobito u slučajevima kada bi te želje nalagale da gubitnici plate. Tijekom Prvog svjetskog rata svaka je strana jednostavno pretpostavila da bi potencijalno mirovno rješenje trebalo opteretiti poražene materijalnom, pa čak i emocionalnom cijenom rata, što bi gotovo osiguralo nezadovoljavajuće razrješenje sukoba.

Na sličan način, u 2019. godini, problemi koji nastaju uslijed brzih tehnoloških promjena i globalizacije možda neće prihvatiti nikakva rješenja prihvatljiva u širokim razmjerima. Posljedično, različite zemlje smislit će vlastite priče o tome kako su prevarene globalizacijom. Također, kao u 1919. godini, one će izmisliti “negativce“ koji će snositi krivnju. Primjerice, Trumpova administracija redovno prigovara po pitanju nepoštenih kineskih trgovinskih praksi, prekomjernog suficita tekućeg računa platne bilance u Njemačkoj, pomoći zemljama u razvoju i slično. Nije potrebno niti reći da sastavljanje popisa jadikovki teško može dovesti do rješenja.

Krivnja premijera

Drugo objašnjenje za neuspjeh pariškog mirovnog procesa je da su neki od sudionika – francuski premijer Georges Clemenceau, britanski premijer David Lloyd George i Wilson – bili iznimno inkompetentni ili na neki drugi način indisponirani. Clemenceau je bio nacionalist tijekom cijelog svog života, monomanijakalno posvećen postizanju francuskih interesa, dok je Lloyd George bio njegova suprotnost, te stoga suviše povodljiv, neprincipijelan i nepodoban za izvršenje zadatka koji je tada trebalo obaviti. Bio je sklon osobnim napadima na druge, a s lakoćom je zaboravljao da je to činio kada bi ih ponovno susreo.

Što se njega ticalo, Wilsonove uzvišene težnje daleko su premašivale njegovu pronicljivost u sklapanju političkih dogovora, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Njegovi sve ozbiljniji zdravstveni problemi zasigurno nisu bili od pomoći. Uslijed njegovog stratosferski visokog krvnog tlaka, koji uvelike nije bio liječen, Wilson je pretrpio težak moždani udar netom nakon pariškog postupka. Jedna očita lekcija iz te povijesne epizode bila je da je važno pratiti fizičko i mentalno zdravlje svjetskih vođa, osobito predsjednika SAD-a, tijekom razdoblja u kojem se donose značajne odluke.

Vezano uz karakterne mane vođa, 2019. godina nudi jednaku količinu materijala kao što je to bio slučaj s 1919. Trump i britanska premijerka Theresa May ne mogu biti drugačiji po pitanju njihove osobnosti, ipak oboje su ignorirali savjete stručnjaka i ozbiljno naštetili političkom sustavu u vlastitim zemljama. Dok se francuskog predsjednika Emmanuela Macrona često kritizira zbog relativnog neiskustva, njemačku kancelarku Angelu Merkel smatraju suviše iskusnom po pitanju održavanja zastarjelog statusa quo.

Treći razlog neuspjeha pariškog mirovnog procesa možda je i najvažniji. Bilo je toliko očito da su ciljevi te konferencije suviše ambiciozni, a osobnosti onih koji su ih ostvarivali manjkave, da je sve to dovelo do ubitačnog javnog prijekora. Taj je prijekor došao od britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa, jednog od najbritkijih umova tog doba, u njegovoj knjizi Ekonomske posljedice mira iz 1919. godine.

Keynesova kritika pariškog mirovnog procesa i njegovih sudionika bila je razorna i on je to znao. U listopadu i studenom 1919. godine prisustvovao je sastancima čiji je domaćin bio nizozemski bankar Gerard Vissering, na kojem su bankari iz SAD-a i različitih neutralnih sila skovali sofisticirani plan prema pravilu financijske poluge, primjenom privatnog američkog financiranja za rekonstrukciju Europe. Taj je plan bio vrlo obećavajući, ali Keynes se nije mogao povezati s njim, jer je njegova briljantna polemika udaljila političke vođe koji su bili potrebni za njegovu provedbu. Naposljetku je usvojeno samo nekoliko elemenata tog plana i to tek 1924. godine, kada je već bilo prekasno.

Lekcija koja iz toga proizlazi je da suviše detaljna kritika može biti kontraproduktivna. Za dovođenje političkih vođa na ispravan smjer djelovanja potrebno je uvjeravanje, a ne polemike. Stoga, kada je između 1944. i 1945. došlo vrijeme za preuređenje svijeta, Keynes je usvojio vrlo različit pristup. Razradio je složeni plan obnove, ali ovog je puta djelovao izvan očiju javnosti. Ne bi bilo teško napasti britanskog premijera Winstona Churchilla i američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta zbog ekonomske politike kakvu su provodili u prošlosti, ali time se ništa ne bi niti postiglo.

Istina, Churchill i Roosevelt bili su znatno bolji vođe nego Lloyd George i Wilson. Ali da su oni čak i bili u jednakoj mjeri manjkavi, Keynes je naučio lekciju o cijeni prekomjerne usredotočenosti na mane loših vođa tijekom loših vremena. Bez obzira radi li se o 1919. ili 2019. godini, opsesivno razmišljanje o pojedinačnim vođama može nam odvratiti pažnju od rada na rješenjima koja današnji najneodložniji problemi iziskuju.

© Project Syndicate, 2019.