U zemlji gdje malo toga funkcionira, a glavni sport postaje kukanje i žaljenje negdje bi trebalo presjeći i početi jednostavno sve ispočetka. Ako se neka stvar ne može popraviti i ako se unutar sustava sakupilo toliko erozije, onda je pošteno reći da jednostavno treba uvesti novi sustav.

Ali kao i uvijek postoji jedan veliki ali – oni koji odluče pritisnuti tipku za restart moraju imati viziju i znanje što onda kada se nađu pred praznim papirom. U ovom trenutku hrvatsko zdravstvo, a da budemo pošteni nije ono jedino, izgleda upravo tako. Policijska zaštita ili zaštita medicinskog osoblja kroz drakonske zakonske mjere neće zaštiti premorene i iscrpljene bolničare od gnjeva premorenih i iscrpljenih pacijenata. Jer sistemski problem nisu niti medicinsko osoblje niti pacijenti.

Odlučuju, a za sve krivi drugi
Da, pacijenti su danas zasigurno educiraniji i svjesniji svojih prava, ali i pomalo razmaženi jer misle da svaki odgovor na njihove probleme prije nalazi Google nego liječnik. Da, medicinsko osoblje danas je nervoznije i izgledno je neljubaznije nego prije 30 godina, ali možda je razlog tome što ih nema dovoljno, kao i u uvjetima rada. I eto, ono čemu danas pišemo i čitamo posljedica je potpunog urušavanja jednog sustava koji u konačnici poručuje – pritisnite tipku za restart i složite nešto bolje.

Koji poručuje da djecu od nekoliko mjeseci u bolnici u nekim trenucima treba suspregnuti da ne ozlijede sami sebe, ali jasno i glasno poručuje da se to ne radi istrošenom rolom papira i medicinskom gazom nego kao u razvijenom, zapadnom svijetu – uz pomoć uređaja, sredstava koja su izumljena i kupljena baš za tu namjenu. Da, izgledno je da su u nekoj švicarskoj klinici pojedina djeca imobilizirana i učvršćena na svom krevetu, ali svakako ne improvizacijom medicinskog osoblja nego hitech uređajima.

Međutim, kod nas postoji jedna dobra stara navada onih koji odlučuju, da se krivnja uvijek perfidno i vrlo namjerno traži u svima osim u njima. Sve bolnice uvijek će prema potrebi posjetiti inspekcije, pa ponegdje čak i kazniti "zločesto" medicinsko osoblje, isto kao što će se uvijek pronaći snimke pijanih pacijenata hitne koji maltretiraju osoblje i koji traže uporabu kordona policije ili bar nekoliko zaštitara.

Bez vizije ništa od reforme
I kroz takve slike oni koji trebaju oformiti sustav, popraviti ga, stvoriti jednima uvjete za rad a drugima za liječenje uvijek će nekako iščeznuti. Zavaljeni u fotelje čitat će medijske napise o lošem medicinskom osoblju (i slati inspekcije) ili o divljim pacijentima i zazivati policiju. Ali niti u jednom slučaju neće se krenuti u ono što je sada već pomalo smiješan izraz – sveobuhvatnu reformu. Ili u ovom slučaju jednostavno stisnuti restart i krenuti ispočetka, a to se neće uraditi jedino i samo zato što se nema vizije. Nije li u brodogradnji koja će nas stajati par milijardi kuna jednako?

Od 90-tih do danas nikako da se uključi restart i krene naprijed na zdravim i ekonomski održivim temeljima. Važno je biti svjestan svih prednosti, ali i mana nekog sustav pa onda biti i dovoljno hrabar nešto jednostavno ugasiti, no samo i jedino kada se zna što nakon toga. Već je tamo u Puli moglo biti i marina i hotela pa možda i male, razvijene i pametnim rješenjima okrenute brodogradnje samo da je bilo volje i vizije. I može se ovako nabrajati u nedogled, ali može se i vidjeti jedan drugi poučak u slučaju Agrokora.

Netko je pritisnuo restart na ovaj ili onaj način – i gle čuda, u ovom trenutku nemamo slom proizvodnje, 40.000 nezaposlenih i što se sve već spominjalo. Imamo neriješenih problema i situacija, ali imamo i mogućnost napretka bez prije dvije godine očekivanog tako ogromnog kolaterala. Bit će zanimljivo za 10 ili 15 godina podvući crtu u ova tri navedena slučaja i vidjeti koji je završio najbolje.