Osoba koja odlazi u mirovinu nije samo suočena s nižim mjesečnim primanjima već i s nekim vidom osjećaja socijalne izoliranosti i bespotrebnosti s obzirom na to da više nema obveze koje su je kao čovjeka obilježavale više od 30 godina. Isključenost iz društva tako nekog tko je još u psihofizičkom stanju raditi jest pomalo besmislena.
Još besmislenije od toga je tjerati stručnjake unutar pojedinih područja – profesore, zdravstvene djelatnike, inženjere i sl. u mirovinu po sili zakona.
Oko ovih općih mjesta izgledno je da se slažu svi društveni akteri od poslodavaca i zakonodavaca do sindikata i umirovljenika.
Jer pogledajmo to malo plastičnije.

Sposobni prenijeti znanje

Jedan doktor znanosti, recimo profesor povijesti li prava, na nekoj sveučilišnoj katedri u Hrvatskoj istinski je stručnjak sa 65 godina, isti kakav je bio i sa 60 godina.

Njegova sposobnost prenošenja znanja na mlađe naraštaje jednaka je, ako zbog iskustva i ne veća, nego nekog njegovog kolega od 40 godina. Tjerati silom zakona takvu osobu u mirovinu u trenutku kada za njegovo radno mjesto niti ne postoji zamjena stvarno je smiješno i besmisleno. Isto vrijedi za arhitektu ili za kirurga. U proizvodnim, radno intenzivnim djelatnostima gdje zbog fizičke kondicije neki radnici više ne mogu imati performanse poput mladih kolega opet je besmisleno te iste ljude pune iskustva potjerati u mirovinu bez da se njihovo znanje ne iskoristi kroz mentoriranje mlađih kolega.

Čini se svega toga svjestan je bio i zakonodavca kada je odlučio dopustiti umirovljenicima rad na četiri sata bez da im dira mirovinu, a onima koji žele i produženje punog radnog vijeka pa onda izračun nove mirovine. I bilo tko pri zdravoj pameti, a da živi u Hrvatskoj, ne bi mogao biti protiv ove ideje. Ali kako je i put do pakla popločan dobrim namjerama, a vrag se skriva u detaljima, ipak u cijeloj priči javlja se jedno veliko “ali”.
Naime, umirovljenici su prije svega poželjniji i često vrijedniji radnici od mladih neiskusnih ljudi. Oni više nemaju malu djecu, razne želje i obveze od putovanja do brige za obitelj i vjerojatno su u određenim zanimanjima zahvalniji radnici od drugih. Ali samo onda i ako to odluče sami i ako to odluče iz motiva socijalne uključenosti, osjećaja koristi za sebe i druge, ili narodski rečeno osjećaja da još nisu “za otpad”.

Osjetljiva društvena skupina

Međutim, u državi u kojoj većina umirovljenika jedva plaća režije, i uz to jede tri obroka dnevno, njihov povratak na posao mogao bi biti nešto drugo, ne socio-psihološka želja već egzistencijalna nužnost i to nikako nije dobra poruka niti umirovljenicima niti onima koji će to tek postati.

To je dio priče gdje društvo mora biti oprezno, a posebice zakonodavac koji nikako ne smije dopustiti da se dogodi kontra efekt i krenu bilo kakve priče o izrabljivanju brojne, a jako osjetljive društvene skupine. Ovog puta to se neće dogoditi zbog namjere onih koji stvaraju zakonski okvir, već bi se moglo dogoditi iz jednostavnog ekonomskog sklopa.

Zamislimo onog istog profesora nakon 30 godina radnog staža s mirovinom kolika već u Hrvatskoj jeste i bez djece. Zbog navika i društvenog položaja zasigurno mu primanja u mirovini neće biti dovoljna, a ako pristane na posao od četiri sata koji ne odgovara njegovom prijašnjem statusu i zatekne se u nekoj trgovini robe široke potrošnje na blagajni ili u nekom hotelu na mjestu sobara njegova priča mogla bi biti kriva poruka i veliki društveni problem.

Ako nastavi rad u svojoj struci ili na nekoj savjetničkoj, mentorskoj ili sličnoj poziciji on će biti najbolja reklama zakonodavcu ili državi, ako se dogodi suprotno neće biti ni dobro ni lijepo.

O tome moraju razmišljati svi, ali ovog puta upravo oni kojima nedostaju radnici – poslodavci.