Nakon završetka Prvog svjetskog rata Havana je postala jednim od najvitalnijih gradova. Tijekom prve polovice 1920. godine, rastuće cijene šećera i povoljno globalno okruženje značili su da su krediti i financije pristizali na Kubu, potičući takozvani Ples milijuna. Međutim, kao što se David Lubin prisjeća u svojoj knjizi Ples trilijuna, zabava je naprasno prekinuta prije kraja godine, uvelike uslijed povećanja kamatnih stopa u SAD-u, koje je uzrokovalo vraćanje likvidnosti u Sjedinjene Američke Države.

Kubanska industrija šećera nikada se nije oporavila. Budući je SAD kreditirao financijske institucije koje nisu banke, a koje se bave posuđivanjem novca, u zemljama u razvoju i takvo se kreditiranje više nego udvostručilo nakon globalne financijske krize iz 2008. godine, dosegnuvši 3,7 trillijuna dolara krajem 2017. godine, iskustvo Kube trebalo bi poslužiti kao upozorenje. No, za zemlje u razvoju danas postoji još jedna dodatna komplikacija: globalnim financijama u sve većoj mjeri ne upravlja se prema paketu reformi pod nazivom Washingtonski konsenzus, koji potiče transparentnost i poštivanje pravila koja se primjenjuju na sve, već njegovo mjesto preuzima mutan i pristran "Pekinški konsenzus".

Na milost i nemilost Kine 
Kina je trenutačno drugo po veličini svjetsko gospodarstvo i vodeći svjetski davatelj kredita tržištima u nastajanju jer je popunila prazninu koja je nastala uslijed povlačenja kreditora sa Zapada. Uvjeti tog pozajmljivanja u tolikoj su mjeri mutni da su samo Kini dostupni podaci o obujmu, rokovima dospijeća i troškovima nepodmirenih zajmova koji se izdaju na bilateralnoj osnovi, često iz političkih ili strateških razloga.

Posljedično, teže je nego ikada do sada napraviti procjenu o održivosti duga. Međutim, postoje valjani razlozi za uvjerenje da su brojne zemlje suočene s ozbiljnim rizicima. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, preko 45% zemalja s niskim dohotkom suočeno je ili s poteškoćama u podmirivanju duga ili se nalazi blizu takvih poteškoća. Također, izvori agencije za kreditni rejting Moody's napominju da brojne zemlje koje je Kina odabrala za sudjelovanje u njenoj inicijativi "Jedan pojas, jedan put" usredotočenoj na infrastrukturu istovremeno su i među nesigurnima s financijskog aspekta.

Zemlje ne trebaju biti osuđene na milost i nemilost velikih zajmodavaca poput Kine. Prema MMF-u, vrijednost javne imovine na globalnoj razini barem je dvostruko veća od globalnog BDP-a. Umjesto zanemarivanja te imovine, na način na koji to trenutačno čini većina vlada, zemlje bi je trebale koristiti za generiranje vrijednosti.

Potaknuti na kreativnost
Većina vlada ima u svom vlasništvu zračne luke, luke, metro sustave i pružatelje komunalnih usluga te daleko više nekretnina nego što ljudi općenito misle. Nekretnine u javnom vlasništvu često vrijede oko 100% BDP-a neke određene jurisdikcije, što je ekvivalent četvrtine ukupne vrijednosti tržišta nekretnina. Vlade to jednostavno ne uviđaju, što podrazumijeva ogromne oportunitetne troškove. Zapravo, za brojna gospodarstva, profesionalno upravljanje javnom imovinom moglo bi generirati veće prihode na godišnjoj razini od korporativnih poreza, što bi drastično povećalo iznos sredstava raspoloživih za ulaganje u infrastrukturu.

Taj je pristup dokazan osobito u azijskim gradovima kao što su Singapur i Hong Kong, koji su u jednom trenutku bili jednako siromašni kao i brojni današnji gradovi u azijskim zemljama u razvoju i zasigurno znatno manje imućni nego što je to u prošlosti bila Havana. Dobro je sjetiti se da u kasnim 1960-ima, kad je Singapur ostvario neovisnost, taj grad baš i nije bio vrlo obećavajuće mjesto. Naime, bio je opasniji i riskantniji od većine današnjih gradova.  U to vrijeme malo ih je očekivalo da će Singapur preživjeti, a kamoli prosperirati.

Često se citira prvi premijer Singapura, Lee Kuan Yew jer je rekao (još 1957. godine) da je ideja o potencijalno neovisnom Singapuru "politički, ekonomski i geografski apsurd".  Ipak, taj je grad uspio doživjeti procvat, zahvaljujući djelomično vlastitoj neuobičajenoj odluci o korištenju javnog dobra kroz pripajanje portfelja imovine u fondove javnog dobra, čime bi profesionalni menadžeri postali odgovornima za javnu komercijalnu imovinu.

Temasek i GIC, holding društva koja je osnovala vlada, upotrebljavaju odgovarajuće alate za upravljanje koje su posudili iz privatnog sektora u cilju financiranja gospodarskog razvoja Singapura. HDB, stambeni fond u Singapuru, omogućio je javni smještaj za gotovo 80% građana tog grada-države.

Strah od bijega kapitala
Na isti način, u 1990-ima, ekonomske boljke i visoka nezaposlenost potaknuli su vođe Kopenhagena na kreativnost, kroz konsolidaciju područja stare gradske luke, kao i bivšeg vojnog garnizona u predgrađu tog grada, u profesionalno vođeni fond javnog dobra. Pored preobrazbe područja gradske luke u uvelike poželjno područje, fond je omogućio vladi izgradnju tranzitnog sustava, a sve to bez posezanja za poreznim prihodima.

Hong Kong je također, u potpunosti svjestan vlastitih fiskalnih ograničenja, pronašao način za izgradnju sustava podzemne željeznice i željezničkog sustava veličine onih u New Yorku bez ikakve upotrebe poreznih prihoda: izgradio je nekretnine pored njihovih stajališta. Neupitno je da ovisnost o vanjskom kapitalu nosi ozbiljne rizike, osobito kad ubrzo može doći do bijega kapitala, što je Kuba naučila na teži način.

Međutim, financiranje zaduživanjem postojeće javne imovine može osnažiti javne financije, povećati održivost duga te povećati kreditne sposobnosti, što će dugoročnije podržati gospodarski razvoj. Ne bi trebala biti potrebna kriza za poticanje vlada na odabir takvog puta.

© Project Syndicate, 2018.