Ovog mjeseca obilježava se četrdeseta godišnjica od kada su kineski vođe poveli tu zemlju putem reforme koja je dovela do najdramatičnije ekonomske transformacije u povijesti. Mao Zedong umro je dvije godine ranije, 1976. godine i ponovno rehabilitirani Deng Xiaoping uspio je u nametnuti svoju viziju gospodarskog razvoja i modernizacije tijekom treće plenarne sjednice 11. Centralnog komiteta održane u prosincu 1978. 

Tijekom četiri desetljeća koja su uslijedila, Kina se preobrazila u gospodarsko središte, nagoviještajući jednako značajnu preobrazbu globalnog gospodarstva i geopolitike.

Kineske su reforme započele u poljoprivredi, gdje je nemilosrdno opterećenje državne kontrole bilo manje izraženo. Poljoprivrednici su dobili tržišne poticaje kroz mehanizam određivanja cijena na dva kolosijeka – gdje vlada kontrolira ključne sektore gospodarstva (uz niže cijene), a dopušta ograničenu kontrolu privatnom poduzetništvu nad ostalim sektorima. Sustav odgovornosti ugovornih kućanstava omogućio im je preuzimanje veće kontrole nad zemljištem koje su obrađivali. Poljoprivrednici su brzo reagirali, povećavši vlastitu učinkovitost i proizvodnju

Poticaji za ulaganja i rast
Reforme su se naknadno proširile i obuhvatile druga područja. Poticaji za nepoljoprivredne djelatnosti bili su poduprti hibridnim oblikom vlasništva nazvanog Township and Village Enterprises (TVEs), a to su zapravo bila tržišno-orijentirana javna poduzeća. Usporedo sa širenjem reformi u gradovima, državna poduzeća dobivala su sve veću autonomiju i ohrabrivalo ih se na poduzetništvo. Osmišljeni su poticaji za pokrajine i mjesta u cilju ulaganja i poticanja gospodarskog rasta.

Rast Posebnih gospodarskih zona u 1990-ima bio je od presudne važnosti za okretanje Kine prema integraciji u svjetsko gospodarstvo. Te su reforme općenito bile usredotočene na pospješivanje tržišne orijentacije kineskog gospodarstva te njegove otvorenosti. Međutim, uz porast udjela Kine u međunarodnoj trgovini i privatnim ulaganjima te dok se je državni sektor sustavno smanjivao u relativnim terminima, nadležna tijela i dalje su neumoljivo i strogo upravljala gospodarstvom.

Ekonomsko restrukturiranje i diversifikacija promicani su kroz širok raspon industrijskih politika.  Strani ulagači bili su potrebni za pridruživanje zajedničkim pothvatima s lokalnim tvrtkama te u cilju povećanja upotrebe lokalnih ulaznih resursa. Devizni tečaj i međunarodni financijski tokovi uglavnom su ostali kontrolirani. Tijekom cijelog tog razdoblja, kinesko vodstvo nije slijedilo nikakav priručnik i odlučno je marširalo u ritmu vlastitog bubnja. Ako su viši donositelji politika slijedili ikakvo sveobuhvatno načelo, bilo je to onda nešto što možemo nazvati "pragmatični eksperimentalizam".

Trijumf praktične ekonomije
Mnogi na Zapadu drže da kineski primjer ukazuje na blagodati pouzdavanja u tržišta i ekonomsku liberalizaciju. Ipak, kad bi Kina danas bila propali slučaj s gospodarskog aspekta, nagađam da bi isti ti glasovi odmah pripisali njen neuspjeh kontinuiranom uplitanju kineske države. Za ostale, Kina pokazuje superiornost modela predvođenog državom. Ipak, brojne takve identične politike u drugim okruženjima nisu polučile uspjeh.

Ta suprotna gledišta moguće je pomiriti. Kina nije prekršila temeljna načela mainstream ekonomije, već je održala majstorsku lekciju o tome kako ih kreativno primijeniti na složenom političkom i ekonomskom terenu. Sustav određivanja cijena na dva kolosijeka omogućio je tržišne poticaje na marginama, bez narušavanja fiskalnih prihoda. Tržišno-orijentirana javna poduzeća (TVEs) potaknula su privatno poduzetništvo, unatoč slabom okviru vezano uz prava vlasništva i izvršavanje ugovora.

Posebne gospodarske zone potaknule su izvoz i strana ulaganja bez narušavanja zapošljavanja među zaštićenim državnim poduzećima. Industrijske politike omogućile su industrijama u nastajanju internalizaciju prelijevanja učenja i znanja. Ukratko, Kina predstavlja trijumf praktične ekonomije, u kojoj prevladavaju ne baš najbolje strategije, tržišni neuspjesi, opća ravnoteža te politička ekonomija i nadmoćniji su od simplicističkog razmišljanja iz udžbenika ekonomije. Tijekom cijelokupne gospodarske preobrazbe te zemlje, politički primat Komunističke partije Kine nikad nije bio u pitanju. No, vanjski su promatrači očekivali da će kontinuirani gospodarski razvoj naposljetku dovesti do političke liberalizacije.  Umjesto toga, tijekom mandata predsjednika Xi Jinpinga, Kina je svakako krenula autoritarnijim smjerom.

To su loše vijesti za stotine milijuna Kineza čija je politička sloboda u još većoj mjeri ograničena. Politička represija mogla bi biti loša vijest i za gospodarstvo. Prije svega, sposobnost slobodnog izražavanja ljudi omogućava mehanizam upozorenja po pitanju politika koje bi naposljetku mogle biti neuspješne, što omogućuje nadležnim tijelima promjenu smjera prije nego nastane još veća šteta.  Nadalje, političko natjecanje omogućava institucionalne mehanizme za kanaliziranje opozicije, koja bi se u suprotnom mogla proširiti ulicama i potaknuti građanske nerede.

Reakcije na nezadovoljstvo
Čini se da se kineski vođe klade da mogu izbjeći oba tipa problema. Oni vjeruju da su u dovoljnoj mjeri usredotočeni da mogu čuti i reagirati na svako nezadovoljstvo do kojeg bi moglo doći. Također se nadaju da mogu provoditi socijalnu kontrolu uz pomoć tehnologije za prepoznavanje lica i ostalih novih tehnologija, u čijoj su primjeni predvodnici. Njihov pokušaj kombiniranja tehnološki sofisticiranog gospodarstva koje ostvaruje visoki rast uz pomoć pojačanog autoritarizma možda je njihov najambiciozniji eksperiment do sada.

© Project Syndicate, 2018.