Privremeno primirje koje je američki predsjednik Donald Trump sklopio sa svojim kineskim kolegom Xi Jinpingom na upravo zaključenom sastanku zemalja skupine G20 održanom u Buenos Airesu trebao bi dati objema stranama malo vremena za razmišljanje o predmetnim pitanjima. Najvažnije od tih pitanja je pitanje opravdanosti američkih pritužbi protiv Kine, koje dijeli velik broj razvijenih gospodarstava.

Unilateralne mjere SAD-a zasigurno se ne mogu opravdati sukladno globalnim trgovinskim pravilima. No, određena količina negativne reakcije zacijelo bi mogla biti zajamčena ako su napredna gospodarstva, koja su već osnovala neformalnu kontaktnu skupinu “gubitnika u poslovanju s Kinom”, uključujući predstavnike Europske unije, Japana i Sjedinjenih Američkih Država, u pravu kad tvrde da Kina provodi nepoštene trgovačke prakse. Čini se da za Sjedinjene Američke Države najveći problem predstavlja takozvani prisilni prijenos tehnologije, to jest, uvjet da strane tvrtke dijele vlastito intelektualno vlasništvo s domaćim “partnerom” u cilju dobivanja pristupa kineskom tržištu. No, to je u najboljem slučaju pogrešan naziv, jer tvrtke koje ne žele dijeliti vlastitu tehnologiju uvijek mogu odabrati da ne ulažu u Kinu.

Carine se ne spominju

Pritužbe Europe, ili, točnije, pritužbe koje je uložilo više od 1600 europskih tvrtki, sažete su u novom izvještaju kojeg je izdala Gospodarska komora Europske unije u Kini. No, zanimljivo, nekoliko tih prigovora odnose se na kineske trgovačke prakse per se, barem u užem smislu. Primjerice, carine nisu navedene. Uslijed pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001., Kina je bila primorana na smanjenje vlastite carinske zaštite na pola. Tijekom godina koje su uslijedile, prosječna carinska stopa koju je Kina primjenjivala nastavila je s padom i trenutačno iznosi manje od 4%, iako Kina doista održava neobično visok broj najvećih carinskih stopa (to jest, visokih carina za vrlo limitirane kategorije proizvoda).Naravno, daleko od toga da su carine jedini način postavljanja trgovinskih prepreka. Doista, na niz načina, carine su jučerašnji problem – ili su to barem bile, sve dok ih se Trump nije ponovno sjetio i upotrijebio kao oružje u svom trgovinskom ratu. Međutim, po pitanju necarinskih prepreka, podaci o Kini ne čine se tako problematičnima kao što se obično tvrdi. Zasigurno je teško izmjeriti sveukupnu važnost necarinskih prepreka trgovini jer one mogu imati toliko puno oblika. Međutim, prema neovisnom opservatoriju pod nazivom Global Trade Alert (Globalno trgovinsko upozorenje), od 2008. Kina je u prosjeku uvela samo 25 mjera (koje naziva “državnim intervencijama”) na godišnjoj razini, koje bi mogle ograničiti trgovinu s SAD-om.

Pomak prema liberalizaciji

U međuvremenu, Kina je donijela otprilike jednak takav broj novih mjera koje liberaliziraju trgovinu s SAD-om. Stoga, sve u svemu, Kina nije postala u većoj mjeri protekcionistički nastrojena protiv SAD-a. Upravo suprotno, proces otvaranja kineskog tržišta se nastavlja, premda vrlo sporim tempom. Za razliku od toga, Sjedinjene Američke Države donijele su između 80 i 100 restriktivnih mjera protiv Kine na godišnjoj razni te znatno manje mjera liberalizacije. Ostali pokazatelji potvrđuju postepeni pomak Kine prema liberalizaciji. To vrijedi čak i za strana ulaganja – pitanje uz koje su vezani prigovori američkih i europskih tvrtki. Iako Kina ostaje u znatno manjoj mjeri otvorena za izravna strana ulaganja u usporedbi s većinom naprednih gospodarstava, kompozitni indikator OECD-a pokazuje kontinuirano, premda sporo, poboljšanje. Ukratko, čak i ako kineske necarinske prepreke (formalne i neformalne) ostanu visoke, one su niže nego prethodno. Stoga, kako objasniti trenutačnu negativnu reakciju SAD-a, Europe i Japana?

Odgovor leži u povećanju konkurentnosti kineskih proizvođača. Kad su zapadnjačke tvrtke držale kvazi monopol nad tehnološkim znanjem i iskustvom te tehnologijom, njihova je konkurentska prednost više nego kompenzirala narušavanja tržišnog natjecanja nastala uslijed kineskih prepreka trgovini i ulaganju. Međutim, kad su kineske tvrtke s pravom postale sve ozbiljnijom konkurencijom, smanjila se sposobnost zemalja zapadnog svijeta po pitanju snošenja dodatnih troškova necarinskih prepreka.

Stoga su prigovori vezani uz nepoštene kineske trgovačke prakse zapravo prigovori o neusklađenosti između sporog tempa otvaranja gospodarstva i vrlo brzog tempa modernizacije. Jaz konkurentnosti između Kine i zemalja članica OECD-a zatvara se znatno bržim tempom u usporedbi s tempom kojim dolazi do konvergencije u regulatornom okruženju.

Prihvaćanje različitosti

Zapravo, BDP po glavi stanovnika, te stoga i produktivnost u nizu kineskih provincija s ukupnim stanovništvom od preko 100 milijuna slični su onima u razvijenim zemljama (oko 30.000 dolara po glavi stanovnika izraženo paritetom kupovne moći). Naravno, nacionalni prosjek je znatno niži (oko pola), jer je ukupna produktivnost znatno niža i kineska nadležna tijela moraju kalibrirati politike za cijelu njihovu ogromnu zemlju. No, za vanjski svijet, važne su samo regije s visokom produktivnošću.

Ako želimo izbjeći daljnju eskalaciju napetosti, i Zapad i Kina moraju uzajamno priznati i prihvatiti različita gledišta. Međutim, naposljetku, pritisak stranih tržišta imat će malo utjecaja na ogromno i moćno kinesko gospodarstvo. Pravo pitanje za Kinu postavlja se kod kuće: imaju li doista trajna narušavanja tržišnog natjecanja i prepreke ulaganjima ulogu u razvoju provincija koje kaskaju za ostalima u toj zemlji?

U prošlosti je zaštita industrije u nastajanju u priobalnim regijama od strane konkurencije mogla imati smisla. Međutim, danas kineski protekcionistički režim čini malo toga da bi pomogao industrijama u nastajanju u siromašnoj unutrašnjosti zemlje jer njihovi najveći konkurenti nisu više strane tvrtke, već tvrtke iz dinamičnih priobalnih regija. To nagoviješta da Kina mora ponovno osmisliti samu svoju razvojnu strategiju. Da bi to mogla učiniti, posljednja stvar koja je u ovom trenutku potrebna donositeljima politika jest kontinuirani trgovinski rat.

© Project Syndicate 2017.