U sljedećoj godini hrvatskom gospodarstvu će nedostajati nešto više od 50 tisuća radnika, pokazala je nedavno provedena anketa među članicama Hrvatske gospodarske komore. Barem jednako toliko ljudi iselilo je iz zemlje samo u prošloj godini, što je čak polovica od ukupne brojke od 100 tisuća koji su iz Hrvatske otišli od ulaska u Europsku uniju, iako se radi tek o procjeni na temelju dostupnih i dosta nepouzdanih podataka, a brojke su vjerojatno još veće. Unatoč tome, Hrvatska još uvijek nema nikakvu strategiju rješavanja pitanja nedostatka radne snage koja rapidno pada, bez izgleda da se iseljavanje zaustavi u sljedećih nekoliko godina. Sve to značajno utječe i utjecat će na usporavanje gospodarske aktivnosti u zemlji, složili su se sudionici Međunarodne konferencije o migracijama koja se krajem prošlog tjedna održavala na nekoliko lokacija, od Ekonomskog fakulteta do Hrvatske gospodarske komore. Konferenciju je organizirao Institut za migracije i narodnosti uz mnoge međunarodne i nacionalne suorganizatore, poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatske gospodarske komore.

Ponašanje domaćih i stranih isto

“Iako je situacija alarmantna, ne vidimo ni ozbiljne pokušaje rješavanja brojnih uzroka i sanacije posljedica kadrovske krize i svega što ona nosi, unatoč tome što smo mi u HGK već prije deset godina upozoravali da treba napraviti migracijsku strategiju. Hrvatska jednako kao i tada ima niz strukturnih problema u segmentu zapošljavanja, od niske stope cjeloživotnog učenja, kasnog ulaska i ranog izlaska iz svijeta rada, do visoke razine rentnog dohotka koji stvara privid da smo uspješni. Alternativni scenarij koji nas čeka je pad ekonomske aktivnosti koji se već počeo događati, jer se tvrtke zatvaraju zato što nemaju radnika”, istaknuo je Davorko Vidović, savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje HGK. Jednako tako nije nam još uvijek ni poznat broj ni profil ljudi koji napuštaju Hrvatsku, a dostupni podaci govore da se radi uglavnom o radno aktivnom stanovništvu, među kojima je mnogo i onih koji su nakon školovanja odmah iselili.

Krešimir Ivanda, doktorand na Katedri za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu ističe da se trenutno razmatraju dva rješenja koja bi mogla ublažiti situaciju. Prvo su demografske mjere koje međutim mogu dati rezultate tek za najmanje 25 godina, a drugo je uvoz radne snage koja se sve žešće zagovara i traži od strane poslodavaca.

To je mjera koja daje rezultate u bržem roku, ali ima svoje troškove, istaknuo je Ivanda.

“Ako se nastavi ovim tempom iseljavanja i pada radne aktivnosti, Zagreb kao jedno od najjačh gospodarskih središta u Hrvatskoj, će do 2051. godine izgubiti trećinu aktivnog stanovništva, sa 440 tisuća radno aktivnih građana došao bi na 309 tisuća, s tim da bi imao znatno manje izvora dolaska novih radnika iz obližnjih županija, u kojima se isto očekuje pad aktivnog stanovništva. Međutim, iako manje nego ranije Hrvatska je i zemlja useljavanja”, kaže Ivanda.

Njegova analiza useljenika pokazala je da se uvezna radna snaga u Hrvatskoj ponaša slično kao domaća, uz kasni ulazak i rani izlazak iz radne aktivnosti, što nije dobro, jer bi doseljeno stanovništvo trebalo imati višu razinu radne aktivnosti. Može se očekivati da će kao posljedica iseljavanja i manjka radnika, plaće u Hrvatskoj rasti, pogotovo u sektorima kojima radnici najviše nedostaju, a to su građevina i turizam. To će međutim dovesti do novog problema jer manje razvijena područja zemlje zbog slabije ekonomske aktivnosti neće moći pratiti rast plaća i doći će do još veće disproporcije unutar zemlje.

“Useljenička i povratnička politika stoga jesu važne, ali bez puno iluzija da će se vratiti značajan broj onih koji su iselili, pogotovo ako se zna da se i u zadnjem valu iseljavanja 70-tih i 80-tih vratilo tek 15 posto stanovnika. Usto, potrebna je useljenička politika i na nacionalnoj i na lokalnoj razini, sukladno potrebama određene regije. Pritom isto treba imati na umu niz ograničenja uvoza radnika, od sezonalnosti i cikličnosti sektora u kojima su velike potrebe za radnicima do toga da su u slučaju krize migranti ti koji prvi ostaju bez posla, i potencijalno mogu predstavljati veliko socijalno opterećenje za sustav”, kaže Ivanda. Kad je u pitanju useljavanje, napominje također da Hrvatska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o državljanstvu u svijetu.

Socijalna mreža

Glavna ograničenja za efikasnu migracijsku politiku svakako su i nizak BDP i osobni dohodak u kontekstu EU, koja je glavna destinacija iseljenika, ali i velika socijalna mreža iseljenika koja će još godinama vući novu emigraciju.

Kao jedna od pozitivnih strana iseljavanja navodi se to što dijaspora može biti značajan izvor novca, bilo kroz doznake familiji i prijateljima ili kroz izravna ulaganja koja. Doznake su doduše bile značajno više u ranijim migracijskim ciklusima, kad su iseljavali hranitelji familija i slali novac kući, ili je iseljavalo siromašnije stanovništvo koje je pomagalo one koji su ostajali. Danas iseljavaju čitave obitelji i njihova je financijska situacija znatno bolja. Doduše, kako je kazao Željko Bogdan s Ekonomskog fakulteta, doznake iseljenika bile su značajan izvor prihoda u vrijeme krize od 2008. godine, koja bi bila dublja da novac emigracije nije povećao osobnu potrošnju.

Doduše, kao i u slučaju prevelikog udjela turizma u ukupnom gospodarstvu, priljev inozemne valute kroz doznake može se nepovoljno odraziti na cjenovnu konkurentnost robnog izvoza, upozorava Bogdan.