Summit Srednjoeuropske incijative (SEI) koji je u Zagrebu okupio političku vrhušku šest zemalja u posjet Hrvatskoj "doveo" je i mađarskog premijera Viktora Orbana.

Ta je prigoda, posve razumljivo, iskorištena i za bilateralne razgovore šefa mađarske vlade s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem. Nakon sastanka pale su više-manje protokolarne i pozitivno intonirane izjave. Razgovor je, kaže Plenković, pokazao želju obiju zemalja da nastave razvijati gospodarsku suradnju, kao i dobru volju da se postojeći problemi vezani ponajprije uz Inu i Mol riješe i prestanu opterećivati razvoj boljih odnosa u svim ostalim područjima.

Za Orbana, pak, "nije normalno stanje da su ovdje dvije susjedne države koje jedna na drugu gledaju kao saveznice, a od posljednjih službenih posjeta njihovih premijera prošlo je šest odnosno sedam godina. 

"Tijekom prethodnih mjeseci vodili smo brojne pregovore, a danas sam došao s ciljem da vratimo naše odnose", rekao je Orban prisjećajući se kako je suradnju s Hrvatskom počeo još 90-ih godina kao zastupnik u mađarskom parlamentu i podcrtavajući kao je bio prijatelj predsjednika Franje Tuđmana. Čime će rezultirati novi dijalog vrha dviju vlada, prerano je govoriti, ali razgovori o energetskom sektoru (a uz odnose Ina-Mol, to je i pitanje zainteresiranosti Mađara za projekt LNG terminala na otoku Krku) sigurno nisu uključivali samo čisto poslovne i energetsko strateške relacije.

One se u konačnici itekako prožimaju s onima iz zone politike i pravosuđa. S jedne strane, tu je arbitražni spor pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (čiji se pravorijek očekuje unutar idućih pola godine), a s druge su prijepori oko zahtjeva hrvatskog pravosuđa za izručenjem čelnog čovjeka mađarskog MOL-a Zsolta Hernadija koji se tako odnedavno ponovno našao na Interpolovoj tjeralici (tzv. crvenoj). To unatrag mjesec-dva posebice žulja mađarskog premijera koji je to i otvoreno pokazao.

S aspekta energetske strategije i biznisa, naročito u svjetlu deklarativnog plana Vlade o otkupu Molova udjela u Ini, veoma indikativan bio je nedjeljni istup resornog ministra Tomislava Ćorića. Ukratko, uskoro će Badnjak 2018. a od Badnjaka 2016., kad je objavu za Hrvatsku nepovoljna ishoda arbitraže u Ženevi Plenković neočekivano poklopio političkom odlukom da se ide u projekt mogućeg reotkupa dionica Ine, taj se plan nije mnogo odmakao od početne točke.

Tijek zbivanja zasad ide u prilog onima koji su de facto od prvog dana sumnjali u istinske nakane Vlade u operaciji potencijalno vrijednoj dvoznamenkasti broj milijardi kuna. Naime, ministar Ćorić je dan prije razgovora s mađarskom stranom potvrdio da Vlada do danas nije  potpisala ni ugovor s konzorcijem investicijskih savjetnika za projekt Ina, koje je odabrala još u travnju, i to nakon višemjesečnog procesa s nekoliko "produžetaka".

  Prema ministru, ugovor s konzorcijem u kojemu su Morgan Stanley, Grupa Intesa i PBZ još nije potpisan jer se u razgovoru s njima koji su uslijedili nakon odabira "naišlo na točke oko kojih ne postoji potpuno razumijevanje strana". Ipak, Ćorić tvrdi da se "u ovom trenutku to rješava". Međutim, financijski i naftni stručnjaci pitaju se na kojoj su se platformi, kojim ekspertizama i strateškim premisama vodili dosadašnji razgovori, ako međunarodni savjetnici nisu ni zakoračili u svoj posao.

U međuvremenu je, međutim, bilo više sastanaka između predstavnika hrvatske Vlade i Mađara. Dio promatrača zaključuje da su su to očito bili razgovori bez iole konkretnijeg fokusa.  Pritom ih danas manje zabrinjava to što se sam projekt reotkupa dionica Ine čini sve manje izgledan i realan. Jer, kažu, niti se ima novca, niti se zna što bismo s tim danas. Većina veći problem vidi u tome što se ne naziru jasni stavovi što se strateški želi postići i na kojim razvojnim segmentima Vlada namjerava inzistirati.

Novi čelni čovjek Ine Sandor Fasimon, primjerice, najavio je opstojnost rafinerijskog biznisa. No, naftni eksperti pitaju se može li takav odgovor uključivati, primjerice, spajanje sviju rafinerija, a u drugom koraku da to de facto ostane riječka, dok sisačka postane npr. svjevrsno skladište. 

Govoreći nedavno o mogućim scenarijima za inu, konzultant Davor Štern otkupu Molovih dionica dao je gotovo nikakve šanse. Kao moguću opciju istaknuo je i zamjenu dionica kojom bi Hrvatska postala dioničar Mola i ubirala dividendu, no generalno se založio za to da Hrvatska zadrži naftna i plinska postrojenja odnosno mjesta za prouizvodnju. Hrvatska, kaže, ima znatne potencijale, naročito u plinskoj proizvodnji gdje se potvrđene rezerve procjenjuju na 50-ak godina.