Hrvatska je ove godine zabilježila niz pozitivnih gospodarskih pokazatelja, pa svoje viđenje razvoja gospodarske situacije sljedeće godine mogu započeti s brojkama koje daju razlog optimizmu. 

U ovoj godini na izmaku možemo očekivati da će rast bruto domaćeg proizvoda dosegnuti 2,8 posto na godišnjoj razini, da ćemo ostvariti rast plaća i zaposlenosti, uz solidan izvoz i pad udjela duga opće države u bruto domaćem proizvodu na 73,5 posto.  Porezna reforma usmjerena na smanjenje ukupnog poreznog opterećenja potaknula je potrošnju kućanstva kao važnu komponentu rasta bruto domaćeg proizvoda u 2018. Postizanjem makroekonomske i fiskalne stabilnosti i naporima koje smo poduzeli u cilju dostizanja dugoročne održivosti javnih financija u vidu smanjenja proračunskog deficita i javnog duga, pokazali smo kako možemo napraviti pozitivan zaokret, koji su prepoznale i međunarodne financijske institucije i rejting-agencije. 

Prema procjeni Europske komisije, 2019. nastavit će se gospodarski rast na razini  2,8 posto. Taj rast bit će popraćen jačanjem kupovne moći kućanstava, te daljnjim smanjenjem duga opće države, smanjenjem stope nezaposlenosti i rastom zaposlenosti. Ti optimistični navještaji mogu donekle zadovoljiti, ali nas ne smiju opustiti u lažnom osjećaju sigurnosti velikih postignuća.

Oni mogu biti tek poticaj dostizanju našeg pravog cilja, a to je rast od pet posto na godišnjoj razini, koji nam jedino može omogućiti stvarni ekonomski razvoj, otpornost spram izazova koje nam donosi budućnost i, što je najvažnije, osigurati da pozitivne učinke rasta osjete svi naši građani.   Izostanak reformi, napose onih orijentiranih na ubrzanje rasta produktivnosti i stvaranje povoljnijeg poslovnog okruženja, jedno je od ključnih ograničenja u dostizanju ciljanog rasta od 5 posto.

To je ujedno glavni razlog tomu zašto hrvatsko gospodarstvo nije u većoj mjeri prepoznato odredištem inozemnih ulagača, osobito u sektore s visokom dodanom vrijednošću i u sektore međunarodno razmjenjivih dobara. Na to stalno upozoravam i potičem rješavanje pitanja nedostatka naših reformskih kapaciteta. Drugo ograničenje jest vrlo nepovoljna struktura gospodarstva, u kojemu smo dominantno oslonjeni na turizam (čije potencijale, s druge strane, još nedovoljno iskorištavamo, posebice na kontinentu), dok ostalim sektorima ne uspijevamo proizvoditi i izvoziti više, posebice proizvoda s većom dodanom vrijednošću. Mislim da smo svi svjesni rizika i dugoročnih posljedica koje takva struktura gospodarstva nosi.

Pitanje je zašto to onda brže ne mijenjamo? Treće ograničenje, što me najviše zabrinjava, jest sve veći nedostatak radne snage, uzrokovan pojačanim iseljavanjem i depopulacijom. Unatoč mojim stalnim upozorenjima i zauzimanju za provedbu sveobuhvatnih mjera populacijske politike, na taj problem nismo ni izdaleka primjereno odgovorili ni ove godine, a, po svoj prilici, nećemo ni sljedeće. Budući da su depopulacijski trendovi  velikim dijelom ekonomski motivirani, gospodarsku i demografsku politiku moramo čvršće povezati, ne samo kako bismo zaustavili iseljavanje i potaknuli rađanje djece nego i kako bismo preokrenuli sada izrazito nepovoljne trendove unutarnjih migracija. S tim u vezi, moramo što prije uskladiti i obrazovnu politiku s tim ciljevima i stvarnim potrebama tržišta rada.

Četvrto ograničenje predstavljaju vanjski rizici sve nesigurnijeg okruženja, od napetosti u međunarodnoj trgovini i oscilacija cijena nafte, do mogućeg rasta kamatnih stopa i neizvjesnosti povezanih s ishodom pregovora o Brexitu te dakako izazova migracija. Hrvatska spada u skupinu malih otvorenih ekonomija osjetljivih na vanjske utjecaje. Uzevši u obzir našu gospodarsku strukturu i prilike, ne trebam posebno naglašavati kako spomenuti rizici i izazovi mogu utjecati na hrvatsku ekonomiju. Naposljetku, peto ograničenje je nedostatak jasne vizije i strategije razvoja gospodarstva, na što sam upozorila i na opatijskom savjetovanju ove godine. Mi se moramo konačno strateški opredijeliti za razvoj pojedinih gospodarskih grana u kojima imamo komparativne prednosti i odlučiti gdje se želimo nalaziti za tridesetak godina.

Izrada Nacionalne razvojne strategije do 2030., dat će – vjerujem – vrijedan prinos srednjoročnom oblikovanju Hrvatske kakvu želimo.   Uzimajući u obzir navedeno, ali i naše loše pozicije na ljestvicama konkurentnosti i lakoće poslovanja, ključni naglasak ekonomske politike u idućoj godini, prema mojem mišljenju, mora biti na reformskim aktivnostima, napose u području javne uprave i pravosuđa, u cijelosti orijentiranih na ubrzanje rasta produktivnosti i stvaranje povoljnijeg poslovnog okruženja.

Da bi se to ostvarilo, trebamo ozbiljnu regulatornu giljotinu i smanjenje neporeznih davanja. Osim toga, moramo poraditi na što većoj potpori ulaganjima u istraživanje i razvoj, napose u području izvoznih proizvoda visoke tehnološke razine izrade, kao i u svim drugim područjima koja jačaju našu izvoznu usmjerenost. S druge strane, moramo snažnije zagrabiti sredstva europskih fondova i usmjeriti ih, kako u poboljšanje investicijskog okruženja, tako i u zaštitu naših prirodnih bogatstava, mora, šuma, voda.

I konačno, najveću pažnju moramo posvetiti rastu životnog standarda naših građana i kvalitete života u Hrvatskoj, osobito u područjima izrazite depopulacije, te s tim u vezi politici plaća. Više sam puta isticala: hrvatski ljudi, bilo u zemlji ili inozemstvu, naša su najveća vrijednost i prednost. Ljudi su važniji od infrastrukture i od drugih razvojnih čimbenika. Ključ je budućnosti našeg gospodarstva u razvoju i njegovanju ljudskog potencijala. Pravi pokazatelj našeg uspjeha bit će, stoga povratak naših iseljenih, rast broja novorođenih i useljavanje, čemu također moramo posvetiti mnogo veću pozornost. Kada to ostvarimo – možemo reći da smo uspjeli!