Finska, jedna od najhladnijih zemalja Europe o kojoj većina Hrvata zna malo ili ne zna zapravo ništa, izazov je za posjetiti bez obzira na to jesu li turistički, ili u ovom slučaju poslovni razlozi. Zemlja je to gotovo sedam puta veća od Hrvatske, ali ima svega milijun stanovnika više, njih 5,5 milijuna. Djed Mraz, Laponija, bezbrojna jezera, sobovi, Finlandia votka te sauna stvari su koje se najčešće vežu uz tu, danas prebogatu skandinavsku zemlju. Osim Djeda Mraza, koji je globalnoj javnosti više poznat kroz stiliziran marketing Coca-Cole i koji malo odudara od izvornika u finskoj narodnoj nošnji, najpoznatiji Finci su, sjetit će se oni stariji, legendarni skijaški skakač Matti Nykänen te vozač Formule 1 Kimi Räikkönen.

U Hrvatskoj je Finska prije 10-ak godina postala poznata i kao kvalitetni proizvođač oružja jer je naše Ministarstvo obrane odabralo finsku Patriju kao partnera koji će s Đurom Đakovićem proizvoditi borbena oklopna vozila – Patria AMV, a koja su u međuvremenu i implementirana u formacije Hrvatske vojske. Za razliku od svojih skandinavskih susjeda koji su bogati resursima – Norveška naftom, Danska plodnom zemljom i geostrateškom pozicijom te Švedska najkvalitetnijom mogućom željeznom rudom koja je bila baza za masovnu industrijalizaciju zemlje prije stotinjak godina, Finska nema ništa, osim svojih šuma pod kojima je 75 posto teritorija, te vrijednih ljudi koji su prisiljeni na inovacije. Sama država je do 1917. bila vojvodstvo u sastavu Ruskog carstva, a što je vidljivo i danas kroz brojne spomenike ruskim velikanima – najuočljiviji je onaj ruskom caru i velikom vojvodi Finske, što mu je službena titula, Aleksandru II. u samom centru Helsinkija. Radi se o caru koji je vladao od 1855. do 1881., a bio je veliki reformator koji je neruskim narodima Carstva dao velike autonomije, ali koje je potom njegov sin Aleksandar III. uglavnom ukinuo.

U konfuznim vremenima kraja 1. svjetskog rata, Finska je, zajedno s baltičkim državama Letonijom, Estonijom i Litvom izborila nezavisnost, a koju je u narednim godinama krvavoga građanskog rata i sačuvala. Staljin je, još kao Hitlerov saveznik 1939. i 1940. okupacijom povratio baltičke zemlje pod rusku čizmu, a isto je želio i s Finskom. No, Finci su se u dvogodišnjem tzv. Zimskom ratu koji je započeo tri mjeseca nakon Njemačkog napada na Poljsku, uz obilnu pomoć Francuske i Velike Britanije koje su čak planirale i stacionirati vojsku u Finskoj i napasti SSSR, uspjeli obraniti, iako su izgubili znatan dio teritorija. Iz toga sukoba dolazi najpoznatija bomba siromašnih, koja se još i danas koristi u konfliktima i prosvjedima – Molotoljev koktel, a prvi put su finski jurišnici na skijama počeli masovno koristiti automatske puške. Finci su i taktiku upotrebe snajpera u tom ratu doveli do savršenstva te je njihov snajperist Simo Häyhä ubio između 259 i 505 sovjetskih vojnika. Usput, najubojitiji američki snajperist Chris Kyle, kojeg je na filmu ovjekovječio redatelj Clint Eastwood kroz glumca Bradleya Coopera, imao je 150 potvrđenih ubojstava.

GOTOVO NITKO NEMA KLIMA UREĐAJ

Zbog napada na Finsku SSSR je izbačen iz tadašnje Lige nacija, prethodnika Ujedinjenih naroda. Neuspjeh u Finskoj je koštao Ruse i brzog napada Njemačke jer je Hitler procijenio da ako SSSR ne može slomiti malu Finsku, onda će se nacisti samo prošetati do Moskve. Zbog specifičnog povijesnog nasljeđa Finska je do danas ostala izvan NATO saveza, ali je od 1995. članica EU. Iako neutralna, danas je to respektabilna vojna sila koja samo u zračnoj sili raspolaže sa 134 borbena aviona, od čega čak 62 američka lovca F/A-18 koji su nešto složenija i skuplja dvomotorna braća poznatijih F-16, a treba spomenuti i da ih je Finska kupila nove, a ne rabljene kao što to planira Hrvatska. Finska je dugo bila relativno siromašna zemlja skromnih ljudi. Metalurška i vojna industrija je razvijena dosta rano zbog ruske prijetnje i rata, no snažan razvoj tehnologije započinje krajem 1960-ih kad Vlada pokreće niz programa te osniva agenciju za promicanje inovativnosti. Produkt toga je tehnološki div Nokia koja je u jednom trenutku bila i najvrednija tvrtka na svijetu. Iako je Nokia i danas prisutna u mnogim dijelovima globalne ICT industrije, njezin najznačajniji dio, s mobilnim telefonima, se urušio zbog pogrešnih procjena menadžmenta koji nije htio prihvatiti da su pametni telefoni (smartphone) budućnost te su ih “pojeli” igrači poput Applea, HTC-a, Samsunga. Iako je Finska i dalje jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja svijeta, propast Nokije se možda najbolje vidi u BDP-u per capita koji je 2008. iznosio gotovo 50 tisuća dolara, a da bi prošle godine bio od 44.000 – 45.192 dolara, ovisno procjenjuje li podatke Monetarni fond, Svjetska banka ili, pak, američka CIA.

Iako nema profitabilnost poput Nokije, iz Finske je došla i jedna od najpoznatijih igrica za mobilne telefone – Angry Bird računalnog studija Rovio Entertainment za koju se procjenjuje da su je kroz razne verzije korisnici skinuli na svoje mobilne telefone više od tri milijarde puta. U posljednjih 10 godina Finska je kao mantru svojeg razvoja postavila cirkularnu ekonomiju koja podrazumijeva gospodarenje otpadom bez ostatka, uz stvaranje dodatne vrijednosti mjerene u milijardama eura, a isto tako i cjelokupno gospodarstvo bazirano na ekološki, održivim i visoko profitabilnim tehnologijama. Činjenica je da je Finska prije 10 godina bila pionir takve cirkularne ekonomije, dok je danas lider. Ova zemlja na prvi pogled, sredinom jeseni, izgleda upravo onako kako bi netko iz Hrvatske zamišljao Skandinaviju – uredno, mračno i hladno. Temperatura u Helsinkiju, nećemo se obazirati na polarnu Laponiju, u ljeto rijetko prelazi 20 Celzijevih stupnjeva, ali isto tako i preko zime rijetko pada ispod nule. Zbog toga u Finskoj gotovo nitko nema instaliran klima uređaj.

No, usprkos tome je u većem dijelu godine, za nekog iz Zagreba, jako hladno zbog sjevernog vjetra koji puše i orkanskom snagom i čime osjećaj hladnoće pada na ekvivalent i do -20 stupnjeva. No, Finci i njihovi sve brojniji doseljenici i turisti naviknuti su na takve uvjete. Konobarica Ana iz Argentine, koja se u Helsinkiju zatekla zbog, kasnije će se pokazati nesretne ljubavi, nam kaže da joj hladnoća ne smeta, ali jako joj nedostaje sunce. Vjerujem da bi nam istu priču ispričali i drugi doseljenici.

PROMET JE SAVRŠEN, GUŽVE NE POSTOJE

U jednotjednom boravku nisam imao priliku sresti nikog s naših prostora jer su glavna “gastarbajterska” sila u Finskoj ljudi iz baltičkih zemalja. Ono što također odmah upada u oči je da u Helsinkiju, koji ima strukturu i okvirnu veličinu Zagreba i Zagrebačke županije, nema gužve. Prigradski željeznički sustav je savršen, a po gradu migolje simpatični tramvaji. Automobili u centru grada su rijetkost, čak i u jutarnjim/popodnevnim špicama može se po gradu normalno voziti bez ikakva stresa i ozbiljnijih kolona. Iako je javni promet razgranat i uređen, mnogi Finci, čak i na snijegu uz temperaturu od oko nule, bez problema voze bicikle, koje možete posjedovati, ali i posuditi na brojnim punktovima u gradu. Bicikle voze svi, od studenata, industrijskih radnika do profesora, političara i menadžera.

Na 20-ak sastanaka koje sam imao krajem listopada i početkom studenoga u Helsinkiju i okolici, na gotovo polovicu su sugovornici donijeli svoje biciklističke kacige. Iako bi bilo za očekivati da je noćni život i ugostiteljska ponuda u Skandinaviji, posebice najsjevernijoj i najistočnijoj uzdanici Finskoj, siromašna, stvar je drukčija. Iako su cijene pića, posebice alkoholnih, vrlo visoke za naše prilike, kafići, pubovi i sve popularniji espresso barovi su gotovo na svakom koraku u Helsinkiju. Mnogi Finci odlaze vikendom trajektima do sat-dva udaljenog Tallina u Estoniji gdje im je cijena alkohola bagatelna. Vjerojatno na dugoj tradiciji oskudnih resursa finska prehrana je uvelike bazirana na “ekstenziji vegetarijanstva”.

Uglavnom jedu mnogo povrća s vrlo malo ribe ili mesa, a piju najčešće vodu i to iz javnog vodovoda. Naravno, Helsinki je europska metropola te nije imun na globalne fast food lance poput McDonald’sa ili Burger Kinga kojih ima mnogo i puni su mladih i turista. Arhitektura grada je “sjevernjačka” s puno tamnih kamenih fasada i monumentalnih, ponekad i zastrašujućihpalača s motivima iz nordijske mitologije.

Glavna trgovačka ulica, Mannerheimintie prepuna je dizajnerskih trgovina i velikih robnih kuća, po uzoru na londonske Harrods i Selfridge, u nekom smislu i nešto većih sestara naše iličke Name. Ono što posjetitelja odavde malo zbunjuje jest činjenica da uglavnom ne postoje muški i ženski zahodi, već su univerzalni. Štoviše, kažu nam, u Finskoj čak ne postoji ni rodna zamjenica koja bi nekog označavala kao “on” ili “ona” pa nema potrebe ni za različitim WC-ima. Ono što je također zanimljivo je da je, usprkos tome što su imigranti iz nenordsijskog prostora rijetki, svaki zahod opremljen tušom koji za higijenu uglavnom koriste ljudi iz muslimanskog svijeta.