Svaki ekonomist će reći da je činjenica kako poskupljenje nekog dobra gotovo sigurno dovodi do manje potražnje za njim. No, što ako je to dobro rad i ako poraste cijena rada? Znači li to manju potražnju za radnicima, odnosno veći broj otkaza i veći broj nezaposlenih? Pitanje je posebno osjetljivo kad se govori o minimalnoj plaći. Ona je radnicima koji je primaju, i sindikatima koji bi, barem u teoriji, trebali uvijek biti na strani radnika, uvijek premala dok je s druge strane poslodavcima koji je isplaćuju uvijek previsoka. 

Nema konkurencije
Minimalna plaća je u pravilu socijalna, a manje ekonomska kategorija te je propisuju države, a što je slučaj i u Hrvatskoj gdje je isplaćuje 12-ak tisuća tvrtki za oko 45 tisuća zaposlenih. Trenutno je neto minimalna plaća u našoj zemlji 2751 kunu ili oko 380 eura, a očekuje se da bi početkom naredne godine mogla porasti na 400 eura. No, s druge strane, u situaciji kad Hrvatskoj masovno nedostaje sve više radnika u gotovo svim sektorima, primarno zbog odlijeva radne snage u bogatije članice Europske unije, postavlja se pitanje kako zadržati radnike, korektno ih platiti, a opet održati poslovanje profitabilnim. 

U sličnom problemu su i susjedne zemlje, iako stručnjaci upozoravaju da se politika minimalnih plaća može sagledavati samo u nacionalnim okvirima i da nije usporediva za različite države iz niza razloga. Tako u Srbiji najavljuju veliko povećanje plaća tehničkim stručnjacima i medicinarima, koji su najtraženiji u EU, i to za čak do 50%. Slovenija s druge strane razmatra povećanje minimalca s 500 na 700 eura, a što pak plaši tamošnje gospodarstvenike da će se niz industrija dislocirati iz te zemlje.  Davorko Vidović, Savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje Hrvatske gospodarske komore (HGK), smatra da se minimalna plaća mora i može dignuti, no i da to ne može biti iznad realnog plafona. 

Pitanje turizma
"U Hrvatskoj danas postoji niz nisko dohodovnih sektora poput tekstilne, kožarske i drvne industrije, a i veliki broj turističkih radnih mjesta bi se mogao svrstati u takvu kategoriju. Tu poslodavci jednostavno nemaju prostora za povećavanje zakonskog minimalca jer će u protivnom morati zatvoriti biznis. Mogućnost za rast plaća vidim u poreznom rasterećenju. Podržavam prijedlog da se neoporezivi dio plaće podigne do 5000 kuna i nije jasno zašto u Vladi, čini se, uopće ozbiljno ne razmišljaju", kaže Vidović. Dodaje da je suvremena ekonomska povijest Europe pokazala da se u razvijenijim zemljama jednostavno ne mogu održati neki radno intenzivni sektori koji zahtijevaju veliki broj zaposlenika i male plaće, poput tekstilne i sličnih industrije.

"Takve industrije se sele u manje razvijene zemlje s nižim plaćama. U Njemačkoj je već sredinom 1960-ih, samo 15-ak godina nakon rata, za Nijemce postalo neatraktivno da se bave građevinskim poslovima. To je prepušteno "južnjacima", a na tom tragu su i mnogi Hrvati našli svoju budućnost tamo. Isto tako očekujem da će se događati i u Hrvatskoj. 

Cijene rada u sektorima poput građevine, brige za starije i nemoćne, medicine i sl. će sigurno rasti, a prazninu radnih mjesta će popuniti domaći ili strani radnici. S druge strane, sobarice su nužne da bi turizam održavali na ovoj razini, a to radno mjesto ne može, i nigdje nema, visoku zaradu za radnike i radnice. To će se morati popuniti ljudima kojima će ponuđena plaća biti zadovoljavajuća", smatra Vidović.

Stručnjak za rad u HGK je svjestan da će doći, ili već dolazi, do transformacije gospodarstva i da će biti sektora koji više u Hrvatskoj neće moći poslovati jer jednostavno neće moći pronaći dovoljno radnika. Kao primjer lošeg planiranja gospodarstva, a zbog čega sad imamo ozbiljnih problema, je i nerestrukturirana brodogradnja koja se nije u zadnjih 30-ak godina odmaknula od produkcije "jeftinih" brodova i tankera kad je već 1900-ih postalo jasno da taj biznis, uz konkurenciju iz Kine i Koreje, u Europi jednostavno ne može opstati. 

 U Hrvatskoj do 2008. nije postojala uobičajena 'minimalna' plaća, ali je od 1998. na nacionalnoj razini postojala najmanja osnovica za plaćanje doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a koja je u stvari imala funkciju utvrđenog iznosa minimalne plaće. Ekonomisti se ne mogu složiti kolika bi minimalna plaća trebala biti i koliko njezina visina utječe na povećanu nezaposlenost.

Obično se smatra da bi minimalna plaća trebala biti 50% nacionalnog prosjeka, iako se u Hrvatskoj moglo čuti da bi to trebalo biti i 60%. Trenutačno je minimalna plaća na razini 41-42% prosječne plaće u Hrvatskoj. Iako se ne tiče samo minimalne plaće, ministar financija Zdravko Marić je proteklog tjedna najavio izmjenu devet poreznih zakona, a koji bi povećali godišnje neoporezive primitikei radnika za tri puta, s postojećih 2500 kuna na 7500 kuna.