Povlačenje Velike Britanije iz Europske unije ubrzano se odvija.

"Plan iz Chequersa" na kojem je britanska premijerka Theresa May temeljila svoju pregovaračku strategiju unaprijed je bio osuđen na propast. Odbacili su ga ne samo EU i opozicijska Laburistička stranka, već i dovoljan broj zastupnika Konzervativne stranke u Parlamentu kako bi se pobrinuli da izgubi na parlamentarnim izborima. Shodno tome, jedina opcija za vladu premijerke Therese May bila je odgađanje i nada da će se nešto pojaviti (metoda poznata također kao odugovlačenje).

No, dok je trenutačno postignuta mrtva točka mogla značiti jednostavno da je pregovaračka strategija Therese May bila manjkava, to je također moglo značiti da je inherentna logika Brexita nedosljedna. Što se tiče plana iz Chequersa, on se temelji na nizu mučnih kompromisa. Velika Britanija trebala bi održavati carinski odnos s Unijom, no ona se ne bi nalazila unutar carinske unije EU-a. Umjesto toga, sudovi u Velikoj Britaniji i u Europskoj uniji provodili bi zajednički "pravilnik", a Velika Britanija mogla bi odstupati od trgovinskih pravila na snazi u Europskoj uniji prilikom sklapanja sporazuma s trećim stranama.

Nemoguća irska granica
Međutim, čak i kad bi ta poslastica carinske unije bila ukusna objema stranama, još bi uvijek ostalo pitanje irske granice.  Konkretno, trebala bi ili postojati granica između Sjeverne Irske i Republike Irske (koja ostaje u EU) ili između Sjeverne Irske i Velike Britanije. Prvi scenarij bio bi prijetnja irskom mirovnom procesu; drugi bi uništio Veliku Britaniju. Brexit se temelji na uvjerenju da je nacionalni suverenitet jedina racionalna osnova za međunarodni poredak.

Akademici bi to nazvali "realizmom", sukladno kojem države pokreću jasno definirani i artikulirani interesi koji se na globalnoj razini nalaze u trajnoj koliziji. Popularno, neakademsko tumačenje te doktrine može se pronaći u seriji koja se može gledati na HBO-u pod nazivom Igra prijestolja, koja kombinira elemente Shakespearea s fantazijom. Za brojne gledatelje, Igra prijestolja smatra se lećom za razumijevanje suvremene stvarnosti. Na godišnjem sastanku MMF-a i Svjetske banke održanom ove godine na Baliju, indonezijski predsjednik Joko Widodo kanalizirao je glavnu temu te serije kad je upozorio da "Dolazi zima". Dok se "plemićke kuće" Sjedinjenih Američkih Država i Kine nadmeću za kontrolu nad "Željeznim prijestoljem", dolazak globalne krize koja neće poštedjeti nikoga postaje sve izglednijim.

Kroz prikaz svijeta izdaje i prekinutih saveza, Igra prijestolja služi kao savršena fabula koja prikazuje ovaj trenutak međunarodne neizvjesnosti.  Ona je također nešto što pobornici Brexita moraju gledati. Michael Gove, jedan od predvodnika kampanje za izlazak Velike Britanije iz EU, prepoznao je autsajdera Tyriona Lannistera kao čovjeka koji je sve osmislio, a ujedno i kao vlastitog omiljenog lika u toj seriji.

Podjele u Velikoj Britaniji
Prema realizmu u stilu Igre prijestolja, EU s institucionalnog aspekta nema smisla jer se temelji na nemogućoj premisi: transcendentnost nacionalizma i državnih interesa.  Jedna od pokretačkih sila Brexita bilo je uvjerenje da se Europa raspada pod opterećenjem nepremostivog duga i nekontrolirane migracije. Velika Britanija jednostavno je bježala iz kuće u plamenu prije nego što se ona sruši.

Problem s ovim tumačenjem je da on zanemaruje sve načine na koje institucije Europske unije, regulatorna tijela i pravni okviri drže kuću na okupu. Naravno, uvijek postoje ljudi u nekim zemljama kojima se ne sviđaju neka pravila. Europljani na sjeveru i oni na jugu imali su vrlo različite poglede vezano uz krizu eura. Europljani na istoku i na zapadu imaju vrlo različite stavove o izbjeglicama. Međutim, najveće političke podjele dolaze iznutra, ne među društvima, a izgledi jednog izlaska iz unije najvjerojatnije bi ih intenzivirali. Naposljetku, novi poredak donosi nove podjele, što je u ovom trenutku očito slučaj u Velikoj Britaniji. U Londonu postoji raskol između banaka koje su zabrinute zbog gubitka europskih klijenata i tržišta i fondova za ograničavanje rizika koji jedva čekaju oslobođenje od europskih uredbi. 

Neki su poljoprivrednici zabrinuti zbog gubitka subvencija Europske unije, dok ostali misle da bi im novi okvir mogao omogućiti provođenje prakse održivije poljoprivrede. Neki pobornici Brexita žele povećanje socijalnih izdataka, dok bi ostali željeli postati dereguliranim rajem koji se natječe sa Singapurom. Svi žele bolji svijet, ali samo ih se nekolicina može složiti oko toga kako bi taj svijet izgledao. 

Neizvedive strategije
U kontinentalnom dijelu Europe, poteškoća – ako ne i nemogućnost – formuliranja izvedivih strategija za nacionalni izlazak iz Unije trenutačno su uvelike poznate.  Kad je Marine Le Pen, iz krajnje desne Nacionalne fronte predložila referendum o članstvu u EU tijekom predsjedničke kampanje u Francuskoj početkom 2017. godine, izgubila je potporu. Ista se dinamika u ovom trenutku odvija u Italiji, gdje su dvije populističke stranke na vlasti morale povući prethodne euroskeptične primjedbe kako bi pojasnile da "Italexit" nije opcija.

Kako populisti na kontinentu upravo saznaju, zahtjevi vođa onemogućeni su razilaženjem. Unutar realističnih okvira, vlada mora na savršen način zastupati interese vlastite zemlje.

Međutim, nacionalni interesi u pluralističkoj demokraciji podložni su kontinuiranoj raspravi i  neslaganju. Realizam kao način tumačenja svijeta posljednji je put imao smisla u 1930-ima, kad je demokracija bila u krizi i jedino su autoritarni režimi mogli postupati na način na koji je to implicirala teorija. Tijekom kampanje za opće izbore održane u lipnju 2017. godine, Theresa May obećala je da će voditi "snažnu i stabilnu" vladu. No, budući da ona ne može vladati poput autokrata, "snažno i stabilno" više nije opcija, zahvaljujući Brexitu. 

© Project Syndicate, 2018.