Grandiozne najave Andreja Plenkovića kako će 2018. biti godina reformi, nisu bile ništa nego šuplja priča. I to nije zlonamjerna interpretacija već refleksija pada na ljestvici Doing business Svjetske banke. S prošlogodišnjeg 51. mjesta po lakoći poslovanja, Hrvatska je u 2018. nazadovala na 58. među 190 zemalja. I to u godini velikih reformi. Može se debatirati o metodologiji i kriterijima, no oni su isti za sve i naposljetku ne mijenjaju da je ljestvica jedan od alata investitoru za odluku hoće li donijeti kapital, ‘know-how’ i ovdje otvoriti radna mjesta. Ili negdje drugdje. Prosječno vrijeme pokretanja biznisa u Hrvatskoj je 22,5 dana, u susjednoj Srbiji 5,5 dana, a u Sloveniji 8 dana.

To savršeno oslikava dva područja koja ostaju rak-rana i koče napredak – pravosuđe i javna uprava. Iako se, recimo, ime tvrtke može elektronički registrirati na trgovačkom sudu, istom tom sudu u prosjeku treba dva tjedna za izdavanje papira. A bez njih je nemoguće otvoriti račun u banci ili napraviti žig. Najlošija je situacija s dozvolama za gradnju (159. mjesto na svijetu) kod kojih su umjesto pojednostavljenja dodana četiri nova postupka pa proces traje 146 dana i stoji 10 posto investicije. Srbija je, primjerice, 11. s procesom koji traje točno 40 dana kraće, a stoji niti dva posto investicije. Iako je u Sloveniji proces još 100 dana dulji nego kod nas, čak je 3,5 puta jeftiniji. Takvih je primjera more. Istina je jednostavna i brutalna: Hrvatska radi mlitav napredak, drugi se naprosto više trude.

Krajnje je vrijeme da Vlada shvati da Hrvatska nije bogomdana i da investicije ne privlače prirodne ljepote već lakoća poslovanja. Naše prednosti i mane odmjeravaju se u odnosu na zemlje u okruženju, a Doing business je ‘check lista’ po kojoj treba križati.