Valdis Dombrovskis, potpredsjednik Europske komisije zadužen za euro i socijalni dijalog, danas će u Zagrebu sudjelovati na konferenciji Poslovnog dnevnika i Večernjeg lista pod nazivom “Zagreb financijsko središte”, a koja je ove godine posvećena temi “Ususret euru”. Dombrovskis, bivši premijer Latvije koji je tu zemlju uveo u euro, obavlja visoku dužnost u Bruxellesu u prilično burnim vremenima, u kojima je euro trebalo spašavati iz ralja grčke krize, ali ovih dana burna vremena kao da postaju još burnija zbog Italije. O svemu tome razgovaralo smo smo s potpredsjednikom Europske komisije uoči njegova dolaska u Zagreb.

Nedavno ste u govoru na Oxfordu rekli da je euro jači nego ikad prije. No, vidimo što se događa s Italijom i mnogi se pitaju isto pitanje kao na vrhuncu krize s Grčkom: može li euro preživjeti tako izravnu konfrontaciju Italije s ostatkom euro zone?

Ostajem pri stavu koji sam branio na Oxfordu. Da, euro nikad nije bio tako snažan kao danas. Zapravo, arhitektura europske Ekonomske i monetarne unije (EMU) značajno je ojačana tijekom krize i nakon nje. Nije još dovršena i stoga je produbljenje EMU-a bitno. Ali grčka kriza 2015. zapravo je dokaz da je euro snažniji nego ikad. Bila je to dovoljno žestoka kriza sama po sebi, ali nismo vidjeli veće nepredvidive situacije za druge države eurozone nego tijekom 2010.-2011. godine. Naravno, važno je da sve države nastave implementirati zdravu fiskalnu i makroekonomsku politiku, što je nešto što se nadzire kroz proceduru Europskog semestra.

Ono što sada svjedočimo u Italiji je zapravo događaj bez presedana: Komisija je po prvi put zatražila od članice euro zone da korigira i izradi novi prijedlog svog proračuna. A talijanski dužnosnici sugeriraju da nisu voljni to učiniti. Može li takva konfrontacija izazvati opasne poremećaje na financijskom tržištu? I postoji li rizik financijskog širenja zaraze s talijanskih obveznica šire prema euro zoni?

To je postupak bez presedana za situaciju bez presedana. Nikad država članica eurozone nije prekršila svoje obveze na tako otvoren i svjestan način. Eurozona je zajednica povjerenja, koja se temelji na zajednički prihvaćenim pravilima. Ono što se događa u jednoj zemlji može imati utjecaja na drugu. Zbog toga je talijanska proračunska strategija zajednična briga. Mi ne tražimo konfrontaciju. Mi radimo svoj posao, koji su nam povjerile sve države članice. Na kraju krajeva, ovdje nije rijeć o fiskalnim pravilima nego o troškovima za stvarnu ekonomiju. Već sada, primjerice, vidimo rane signale toga da povećanje prinosa na talijanski državni dug počinje dizati troškove zaduživanja za kućanstva i poduzeća. Stoga, ostati na pravcu odgovorne fiskalne politike također znači i pobrinuti se da talijanske kompanije imaju pristup financiranju po niskim kamatnim stopama, što im omogućuje da se razvijaju i stvaraju nova radna mjesta. Ovdje je riječ i o talijanskim obiteljima koje traže bankovne kredite po uvjetima koje si mogu priuštiti.

Hrvatska pokušava ubrzati svoj put prema eurozoni. Kad očekujete da bi se taj ulazak mogao dogoditi?

Prije ulaska u eurozonu Hrvatska mora ući u tečajni mehanizam ERM II. Jednom kad se nađete u toj ‘čekaonici’ trebate još barem tri godine da se priključite eurozoni. Ali ako naporno radite prema tom cilju i držite to visoko na svom dnevnom redu, mogu vam reći, iz svog vlastitog iskustva s uvođenjem Latvije u eurozonu, da to vrijeme brzo proleti. 

S kojom porukom dolazite na našu konferenciju u Zagreb?

Naglasit ću tri poruke. Prvo, odluči li Hrvatska krenuti putem uvođenja eura, Europska komisija je spremna podržati vas u tome na sve moguće načine. Na primjer, tako što će ponuditi tehničku pomoć pri implementaciji nužnih reformi ili čak i financijsku pomoć. Bit ćemo uz Hrvatsku u svim njezinim naporima. Drugo, nikad se ne dajte obeshrabriti. Put do uvođenja eura zna biti kvrgav. Ponekad se može činiti da je dug. Ali imajući na umu krajnji cilj, stići ćete do njega. Treće, sve se to isplati. Ne samo u smislu prednosti koje donosi euro, a njih je mnogo. Pristupanje eurozoni usredotočuje umove  na mijenjanje države na bolje, tako da je na kraju dana to od koristi za hrvatsko gospodarstvo i građane. 

S Brexitom se događa i to da najveći financijski centar Europe napušta jedinstveno tržište EU-a. Kako će se to odraziti na ostale najveće financijske centre u Europi? I što to znači da glavne gradove kao što je Zagreb, koji su manji i nalaze se na periferiji, ali teže k tome da se pozicioniraju kao regionalni financijski centri? Je li to ostvarivo?

Zaista, London koji izlazi iz Europske unije samo ubrzava našu potrebu da izgradimo stvarnu Uniju tržišta kapitala. Naš je cilj diverzificirati izvore financiranja, primjerice tako što ćemo osigurati da europske kompanije nemaju samo pristup financiranju kroz banke, nego i kroz tržišta kapitala. Na političkoj razini svi se slažu s tim ciljem. U praksi, to znači uspostavu ekosustava u kojem se financijske institucije mogu natjecati i u kojem se kapital i financijski proizvodi mogu slobodno kretati po čitavoj EU. Dakle, nije riječ o samo jednom zakonskom prijedlogu. Riječ je o tucetima prijedloga koji doprinose izgradnji takvog ekosustava. Za zakonsko suodlučivanje između Europskog parlamenta i država članica treba nam više vremena od planiranog. 

Kao dio te veće agende, promoviramo i podržavamo razvoj lokalnih i regionalnih tržišta kapitala. Dobar primjer su baltičke države, koje su odlučile udružiti snage i razviti Baltičko tržište kapitala. Postoji i pozitivan razvoj događaja na Balkanu. Na primjer, Zagrebačka burza kupila je 2015. Ljubljansku burzu kako bi stvorila regionalnog igrača, a 2014. stvorila je regionalnu infrastrukturu za trgovanje dionicama zajedno s Bugarskom burzom i Makedonskom burzom. Dakle, zaista, rekao bih da je Hrvatska razvila potencijal da postane važan igrač u regionalnom tržištu 
kapitala.