S Domagojem Puzakom, voditeljem Tima za eMobilnost HEP grupe razgovarali smo o razvoju e-mobilnosti u Hrvatskoj, prvim multistandardnim punionicama na autocestama i ispunjavanju EU ciljeva.

HEP je prije pet godina otvorio svoju prvu javnu punionicu za električna vozila. Koliko ste ih do sada postavili i na kojim lokacijama?
Ciklus postavljanja javnih punionica na teritoriju Republike Hrvatske planiran je tako da se od istoka prema zapadu i od sjevera prema jugu 'pokriju'sve regije Republike Hrvatske. Rasprostranili smo se tako od Vukovara do Istre, od Čakovca do Dubrovnika te iskoristili atraktivne lokacije po našim gradovima i nekim magistralnim pravcima kako bi promicali koncept e-mobilnosti u hrvatskoj javnosti, kao i svega onoga što infrastruktura i električna vozila nude modernom društvu. U sklopu razvojnog  projekta eMobilnost tako smo do sada postavili 50-ak standardiziranih ELEN punionica, većinom AC punionica sa snagom od 22 kW te šest tristandardnih AC/DC punionica s mogućnošću punjenja jednog vozila i snage 50 kW. Uskoro postavljamo i prve multistandardne brze punionice na hrvatskim autocestama na kojima će se moći puniti svi postojeći kao i nadolazeći modeli električnih vozila. Hrvatska će tako postati ne samo zemlja u kojoj je moguće obavljati međugradske vožnje električnim automobilom, već će postati dio mreže europskih zemalja kroz koje će biti moguće obavljati neprekinuto prekogranično putovanje električnim vozilima.

Koliko stoji postavljenje jedne punionice i koliki iznosi trošak jednog punjenja?  
Ovisno o vrsti punionice, tehnologiji i potrebnoj zakupljenoj snazi, cijena postavljanja punionice za električna vozila varira od 12 do 13 tisuća eura za tipičnu AC punionicu za dva vozila, snage po 22kW, pa sve do 40-ak tisuća eura za standardnu AC/DC punionicu i zakup potrebne snage. To je inicijalni trošak i on je tek manji dio ukupnog troška ako se usporedi  s operativnim troškovima – troškom održavanja punionica i, posebno, troškom električne energije koji, sukladno trenutnom tarifnom sustavu u Općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom, predstavlja najveću kočnicu za daljnji linearni razvoj e-mobilnosti. Naime, svaka postavljena punionica predstavlja opremu na javnoj lokaciji koju je potrebno nadzirati, održavati i servisirati (nerijetko i zamijeniti zbog posljedica vandalističkih ispada), no trošak koji proizvede jedno vozilo angažiranjem snage veće od 20 kW (a takve su sve punionice) u ovom trenutku prelazi 1000 kuna. To je jednokratni trošak koji će biti moguće pokriti komercijalizacijom usluge tek kad se na tom mjernom mjestu, odnosno na toj punionici, mjesečno napuni znatno veći broj vozila. Tijekom razvojne faze projekta logično je da nisu sve lokacije jednako iskorištene, no one su sve podjednako važne da bi se moglo započeti sa ostvarenjem međugradskih putovanja. Tako se ispostavlja da niti jedan pružatelj usluge nije u mogućnosti optimalno prelijevati trošak da svi budu zadovoljni, a korisnici i motivirani za prelazak na električna vozila. Ako izuzmemo spomenuti problem cijene angažirane snage, dolazimo da bi električno vozilo za prelazak 100-njak kilometara potrošilo 20-ak kuna, što je manje nego iznos koji nam je potreban ukoliko koristimo vozilo pokretano  motorom s unutarnjim izgaranjem.

Većina punionica u Hrvatskoj nalazi se u gradovima. Zbog čega smo toliko dugo čekali na punionice na autocestama?
Ta priča ima dvije strane. Prvo, ograničeni domet električnih vozila i njihov pozitivan učinak na zaštitu prirode i okoliša često ih prvenstveno čini gradskim vozilima – vozila koja ne proizvode buku i ispušne plinove dobrodošla su u sva gradska središta! Osim toga, kao i konvencionalna vozila, i električna vozila puno štedljivije koriste svoju bateriju na brzinama koje su specifične za magistralne pravce i otvorenu cestu. To, također, ne nikako ne znači da se nismo intenzivno okrenuli razvoju infrastrukture za punjenje električnih vozila na autocestama, što je puno zahtjevnije u odnosu na standardne punionice u gradovima. Postavljanje infrastrukture na autoceste pokrenuto je na više strana i predstavlja organizacijski podosta zahtjevne aktivnosti u kojima je potrebno uskladiti više nadležnih Ministarstava, ali i tijela Europske unije, koja na ovom području kreiraju rastući broj propisa, tržišnih i netržišnih zahtjeva. Aktivnosti koje smo pokrenuli kroz svoje projekte EAST-E i NEXT-E daju nam nadati se da ćemo već ove kalendarske godine imati i naše autoceste na energetskoj karti Europske unije.

Koliko su gradovi i lokalne uprave i samouprave svjesne važnosti postavljanja punionica i koliko su spremne izaći vam u susret?
Gradovi i lokalna samouprava e-mobilnost promatraju i iz promotivnog aspekta, kao način da svojim stanovnicima i potencijalnim gostima ponude neku novu dodatnu vrijednost i time obogate svoju ponudu, ali si osiguraju i jednu drugačiju vrstu turizma. To je odličan stav kojeg podržavamo. Mi smo, naime, većinu infrastrukture i postavili tako da smo o vlastitom trošku odgovorili na sličan interes gradova, no postoje i drugačije inicijative u kojima razni tržišni subjekti postavljaju infrastrukturu na razne načine, s različitim modelima vlasništva i obvezama održavanja. Trenutno se, dakle, provodi više različitih modela razvoja e-mobilnosti, no nadam se da će na kraju sve biti barem donekle međusobno kompatibilno i interoperabilno i da ćemo moći svim korisnicima električnih vozila ponuditi jednostavno i intuitivno rješenje.

Koliko zakonska regulativa prati razvoj e-mobilnosti u Hrvatskoj?
Zakonska regulativa vezana za e-mobilnost postoji na načelnoj razini. Postoji na razini na kojoj Republika Hrvatska ima određene obveze sukladno Direktivi 2014/94/EU, no ne postoji jasna uputa tko i na koji način će biti odgovoran za ispunjavanje ciljeva, poput postavljanja 500-tinjak javno dostupnih punionica do 2030. godine ili postavljenih punionica na svakih 50 kilometara autocesta. Postoje mjerljivi ciljevi, postoje određeni standardi i protokoli. Međutim, pravila igre ili nešto što bi olakšalo daljnji razvoj postoji samo u teoriji, dok istovremeno postoje otežavajući faktori, poput činjenice da e-mobilnost još uvijek u Hrvatskoj nije prepoznata kao zasebna  vrsta potrošnje električne energije, odnosno kao zasebni subjekt na elektroenergetskom tržištu. Ipak, činjenica da se možemo okrenuti prema fondovima Europske unije, ali i pozitivnim primjerima iz drugih europskih zemalja, u kojima se e-mobilnost motivira na financijske (poticaji pri kupnji, registraciji, porezi, besplatne cestarine i parking) i nefinancijske načine (povlašteni parking, omogućavanje ulaska u gradska središta), stvaraju optimizam prema daljnjem razvoju e-mobilnosti u Hrvatskoj.