Tko o čemu, ja o smokvama. Prošle godine nakon ljetovanja u Makarskoj i suočavanja s nevjerojatno visokom cijenom smokava od 45 ili 50 kuna za kilogram na štandu pored ceste za Poslovni dnevnik sam napisao komentar da su te cijene ipak neprimjerene i nisu tržišno opravdane, te dugoročno neće donijeti veću turističku potrošnju, a niti profit poljoprivrednim proizvođačima. Jer tko si to može priuštiti, platiti za nekoliko komada smokava toliko visoku cijenu? 

Rizik od stagnacije
Ovih dana hrvatski mediji, naravno, opet iznova analiziraju turističku sezonu sa svih aspekata, od toga koliko ima gostiju, jesu li apartmani prazni, zbog čega je i da li je manje gostiju, a nerijetko se u medijima nađu i teme oko enormno visokih cijena hrane i pića. Tako su nas mediji izvijestili da u Hvaru komad pizze stoji 30 kuna, a za jedan od najskupljih hamburgera izdvaja se i po 165 kuna. Na hvarskoj plaži Bonj, porcija krumpirića košta 45 kuna, a sendvič čak 100 kuna. Tri decilitra točenog piva jeftiniji su i od sendviča i od krumpirića i stoje "tek" 29 kuna. Domaći gosti se često šokiraju i na tržnicama gdje se kilogram grožđa prodaje po 40 kuna, smokve su 30 kuna, a lubenica 8 kuna po kilogramu.

Na Hvaru se i običan espresso u kafiću plaća 17 kuna, bočica vode oko 25, a kuglica sladoleda 14. Kada upitate strane goste, neki od njih poput Skandinavaca, Britanaca ili Nijemaca i Talijana reći će kako su cijene OK, no čini se da je sve više onih koji su već Hrvatsku prepoznali kao preskupu destinaciju, ne toliko po cijenama smještaja, koliko po cijenama izvanpansionske potrošnje, posebice hrane i pića, zbog čega turisti i sve manje troše. Jedan dobar dio naših nekad tradicionalnih gostiju iz Slovenije, Mađarske, Češke, a da ne spominjemo zemlje iz regije, ili troše jako malo kada su kod nas na odmoru ili se sve više okreću drugim – jeftinijim destinacijama. Ponovno su aktualni Turska, Tunis, Grčka….

Tijekom kolovoza prošao sam obalom Crne Gore, pa i Albanije na jedan dan i jednostavno ostao šokiran niskim cijenama hrane i pića, te izuzetno visokom kvalitetom usluga u restoranima.  Za smokve u Crnoj Gori treba, primjerice, izdvojiti od 1 do maksimalno 2 eura (izvrsne kvalitete), pivo košta od 1 do maksimalno 1,5 eura, a doručkovati se može može za samo 2 eura. U restoranu srednje kategorije moguće je čak pojesti i brancina za 7,5 do 10 eura.  Evo jednog mog primjera s tog ljetovanja. Tijekom jutarnje šetnje, pogledao sam cjenike doručaka i u jednom restoranu našao nešto što volim, a kod nas u Hrvatskoj nikad u ponudi restorana nisam niti vidio. Naime, pohani kruh (četiri komada), s dvije kriške sira i zdjelicom rajčice stoji nevjerojatnih 2 eura.

Kada si čovjek tako dobar doručak može priuštiti i ne mora razmišljati o cijeni onda se nekako osjeća dostojanstveno i možda mu manje smetaju ogromne gužve na crnogorskim morskim destinacijama, "paradajz turisti", treštanje narodnjaka i sve ono što je možda loše i nekvalitetnije u odnosu na našu divnu obalu – mora i sunca. I Crna Gora ima lijepe plaže (pa isto je more i obala), a ove cijene čovjeka vesele jer ne mora hodati i u strahu gledati cjenike, provjeravati što koliko stoji i na kraju uzeti sendvič u trgovini ili pojesti neki jeftini fast food, kako bi samo preživio tih par dana ljetovanja.

Cijene su još nešto niže u pojedinim albanskim ljetovalištima, a ono što je iznenađujuće je to što i oni imaju lijepu obalu, a niču moderni resorti/hoteli koji se ne trebaju niti po čemu stidjeti naših ili nekih drugih mediteranskih destinacija. Iako je posljednjih nekoliko godina zbog jačanja europske ekonomije i nevolja konkurenata na Mediteranu, Hrvatska imala značajan rast turističkog prometa, naš turizam i dalje se oslanja na model sunca i mora, bez raznolike ponude koja bi generirala značajniji prihod, bilo u smještajnom segmentu ili kada su u pitanju dodatni sadržaji.

Prevladava privatni smještaj i veliki hoteli koji rade s grupama, sezonalnost je i dalje visoka, što se odražava i na cijene i na gospodarsku aktivnost vezanih djelatnosti. Jedna analiza objavljena u Poslovnom dnevniku početkom godine pokazala je da zbog toga gosti u Hrvatskoj troše manje od konkurenata na Mediteranu, s tendencijom pada, a takav model razvoja dugoročno nije održiv i pojačava rizik od stagnacije, masovnog turizma i onečišćenja. 

Izmijeniti model turizma
Hrvatska Vlada i donositelji odluka na državnim i lokalnim razinama stoga se jače trebaju uhvatiti posla na izmjeni modela razvoja turizma, navodi se u studiji koju je tada objavila EK pod nazivom "Hrvatski turizam: Više od sunca i mora". Hrvatska godinama pokušava povezati turizam i poljoprivredu i temeljiti potrošnju na domaćim proizvodima, no čini se da uzlet turizma kod naših ugostitelja izaziva samo želju za brzim profitom, a kvaliteta ostaje na drugom mjestu.

Kad odete u neku od naših turističkih destinacija, naravno da možete pronaći izvrsne restorane i gastronomsku ponudu, no pitanje je tko si to može priuštiti. S druge strane, ponuda za platežno slabije potrošače je skupa, a loša. Hrana nije sama u Crnoj Gori i Albaniji izvrsna po niskim cijenama. Tijekom proljeća boravio sam u španjolskom ljetovalištu Gran Canaria koje ima PDV od 7% zbog udaljenost od Španjolske, a na svakom koraku je moguće dobiti dnevnu meni ponudu za otprilike pet eura.

Uz obrok se dobije i čaša piva. I kada se sve zbroji ako ćemo u budućnosti htjeti zadržati goste morat ćemo nešto mijenjati jer svijet je danas globalno selo. Ljudi su mobilni, a vrijednost za novac je postala dominantni pokretač za većinu turista koji imaju hrabrosti putovati izvan svoje države. A na odmoru ljudi žele dobro jesti, piti i provoditi se, a ne plašljivo gledati u svoj novčanik.