Ministar Marko Pavić doveo nas je pred svršen čin – potužilo se Večernjem listu troje domaćih stručnjaka za mirovinski sustav. Ekonomist Danijel Nestić s Ekonomskog instituta te profesori zagrebačkog Pravnog fakulteta, Ivana Vukorepa i Željko Potočnjak, uključeni su u radnu skupinu koja je sudjelovala u pripremi nove mirovinske reforme koja je zbog prijedloga de facto ukidanja II. stupa već podigla mnogo prašine.

Ministar rada i mirovinskoga sustava u javnost je izašao s prijedlozima u čijoj pripremi oni, kako tvrde, nisu sudjelovali. Kako su napisali Vukorepa i Potočnjak, "neprimjereno je da se promjene u mirovinskom sustavu poduzimaju na način da članovi Radne skupine nisu upoznati s bilo kakvom analitičkom podlogom predloženih promjena niti im je dana mogućnost da se očituju o točnosti, smislenosti i svrsihodnosti predloženoga".

Reforma bez analize
Ovakav ishod može iznenaditi samo nepopravljive optimiste, ako je u ovoj zemlji još koji preostao. Naime, sasvim je očekivano da se o prijedlogu mirovinske reforme stručnjaci nisu mogli očitovati, a teško je povjerovati da je uopće i izrađena "bilo kakva analitička podloga". Ako se prisjetimo kako se unazad gotovo tri desetljeća hrvatske političke garniture bave pitanjem mirovinske politike – jedne od najsloženijih javnih politika u današnjem razvijenom svijetu – u jedno se slobodno možete okladiti: od analize nema ni "a".

Umjesto rješavanja gorućih pitanja, poput utjecaja starenja stanovništva, smanjenja broja radno aktivnih građana i trenda pada iznosa mirovina – s čime se teško hvataju ukoštac i uređenije države od Hrvatske – naša mirovinska politika jest i bit će isključivo moneta za potkusurivanje birača. Od samostalnosti, svaki novi zahvat u mirovinski sustav – umjesto njegovim poboljšanjem – rezultirao je pogoršanjem i oslabljivanjem njegove ionako krhke strukture.

Ova politički uvjetovana destrukcija započela je početkom 90-ih kada je problem teške socijalne situacije rješavan slanjem u prijevremenu mirovinu. Stvaranje novih kategorija umirovljenika samo je dodatno narušilo održivost cijelog sustava. Dok je 1991. mirovinu primalo 720.000 građana, njihov broj 1995. skače na 866.000, a 1999. prelazi milijun ljudi. Danas ih je 1,23 milijuna. Pogoršanje stanja javnih financija te je 1999. dovelo do "mini reforme" koja je donijela podizanje dobi za odlazak u mirovinu (sa 60 na 65 godina za muškarce te sa 55 na 60 za žene), a navršene godine života (umjesto mirovinskog staža) postaju ključan kriterij za odlazak u mirovinu.

Tempirana bomba 
No, novca za mirovine i dalje nije bilo dovoljno, pa je 2002. po receptu Svjetske banke uveden sadašnji trostupni sustav. Zbog osnivanja mirovinskih fondova zagovornici reforme je opisuju jedinom pravom reformom provedenoj u Hrvatskoj dok se za kritičare radi o katastrofi koja neprestano generira javni dug, a od mirovinskih je fondova učinila tempiranu financijsku bombu prekrcanu državnim obveznicama sa statusom "smeća".

Novi problem posijala je vlada već pomalo zaboravljenog Ive Sanadera kada su umirovljenici koji primaju mirovinu samo iz I. stupa izborili čuveni dodatak od 27 posto. Na Sanaderove "krive Drine" nadovezala se vlada Zorana Milanovića odlukom da osobe koje su 2002. imale između 40 i 50 godina u trenutku umirovljenja mogu prenijeti novac iz II. stupa u proračun i zaslužiti mirovinu iz prvog stupa zajedno s dodatkom od 27 posto.

Prijedlog ministra Pavića tako je samo razrada te ideje jer se ta mogućnost sada proširuje i na osobe koje u 2002. bile mlađe od 40 godina. Jedno je stoga sigurno: zahvaljujući hrvatskim vladama, kada odete u mirovinu dobit ćete manje novca nego u trenutku čitanja ovog teksta.