Kad se u Hrvatskoj govori o dimnjačarima, u pravilu se propitkuju cijene koje naplaćuju ili zašto se sve manje ljudi odlučuje za taj posao.

Izvorište problema je što njihov sustav nije uređen, što država još nije utvrdila pravila za obavljanje ovoga važnog posla. No, prvi put dimnjačari će u Hrvatskoj dobiti svoj zakon. Sada je ta djelatnost uređena kroz nekoliko zakona, a na zadnjoj sjednici prije ljetne stanke Vlada je u odgovoru na zastupničko pitanje najavila da priprema analizu i izradu propisa kojima će se konačno jedinstveno regulirati dimnjačarsku djelatnost. Strukovne organizacije pri Hrvatskoj gospodarskoj i Hrvatskoj obrtničkoj komori pozdravljaju tu najavu, jer postojeći sustav nije dobar ni za dimnjačare, ni građane ni državu.

Uvjeti za zaštitu života
Zakonom o komunalnom gospodarstvu predviđeno je da lokalna uprava organizira dimnjačarsku službu, a kako pritom uvjeti nisu definirani, ostavljeno im je da ih sami postave. A to je stvorilo nered i neujednačenosti na terenu, pa, kako priča Dejan Lončarić, voditelj Grupacije dimnjačara pri HGK, u 125 gradova vrijedi 125 cjenika, a u nekim gradovima se dimnjaci pregledaju jedanput, kod nekih dva ili tri puta, a ima i onih kod kojih se pregledava devet puta. Neke općine doslovno preslikavaju uvjete koje postave gradovi, a ima i gradova koji to područje uopće nisu uredili i nemaju dimnjačare. "U mnogim mjestima dimnjačari prestaju s radom, a kako lokalne vlasti moraju imati dimnjačare, ako se nitko ne javlja na natječaj za koncesiju, zaduže svoje komunalne tvrtke pa nerijetko poslove dimnjačara obavljaju i ljudi koji dio godine čiste ulice, a dio godine dimnjake. To nigdje u Europi ne postoji", kaže Lončarić. 

Problem je i što ne postoji registar dimnjaka i uređaja za loženje, niti je utvrđeno koliko dimnjačara treba rasporediti po broju dimnjaka i uređaja za loženje. Zato je, ističe, potrebna regulativa koja će utvrditi opće uvjete što obuhvaća dimnjačarstvo, tko je ovlašten i s kojom opremom obavljati posao, te jasan način obavljanja posla, tako da svaki građanin zna što je njegova obveza i što dimnjačar mora obaviti za novac koji će naplatiti. "Ovako kako je sada utvrđen, ovaj posao smatra se samo nametom, teretom kojemu se ne vidi svrha. A bez dobrih dimnjačara nema ni zaštite od požara, trovanja, ni zaštite okoliša", dodaje Lončarić.

Jedno od pitanja koje će se otvoriti kroz izradu zakona je i treba li i u kojoj mjeri dimnjačarsku djelatnosti prepustiti tržištu. U nekim su zemljama probali potpuno liberalizirati dimnjačarstvo, no pokazalo se da je time nastao kaos, primjerice u Poljskoj, koja je u međuvremenu odustala od tog modela. "Država mora imati kontrolu, jer to nije čišćenje ulice koje nikog ne ugrožava", kaže Lončarić.

Dobar je primjer po njemu Njemačka koja daje koncesije na 50 i više godina, pa dimnjačari koji imaju koncesiju dobro poznaju teren. Kod nas ni oko trajanja koncesija nema jednakog pravila, a kako ne postoji službena evidencija dimnjaka i uređaja za loženje, onaj komu prestaje koncesija nije dužan prepustiti je nasljedniku, kojemu će pak biti potrebno nekoliko godina da upozna koncesijsko područje. Stoga Lončarić zaključuje kako se ne treba bojati dužih rokova koncesije, barem 10 do 15 godina, jer ozbiljni i odgovorni dimnjačari trebaju uložiti u opremu i ovladati terenom.

Trenutačno se poslovima dimnjačara bave privatne i komunalne tvrtke, te obrtnici, a njihov način rada nije jednak budući da neki obrtnici nisu u sustavu PDV-a. Stoga će budući zakon trebati obratiti pozornost i na to pitanje, ali i utvrditi način odabira dimnjačara, kao i minimalne i maksimalne cijene, jer, slažu se i obrtnici i tvrtke, one ne mogu biti jednake za otok i na kontinentu. No, mogu se stvoriti okviri po teritorijalnom kriteriju i broju stanovnika, kao i po vrsti energenata i trošila.

Registar daje krivu sliku
U svakom slučaju nema kadrova ni pravila igre koja bi učinila dimnjačarstvo sigurnim i isplativim poslom. Zanimljivo je i da sad nema podataka koliko se točno dimnjačara bavi tim poslom, jer ne postoji registar tvrtki, a iz HOK-a kažu kako ni registar obrtnika koji vode ne daje pravu sliku, s obzirom na to da neki koji su registrirani ne rade dimnjačarstvo, nego i druge registrirane djelatnosti. Na nekim se područjima mijenjaju ovlašteni dimnjačari, ali vezano uz to nemamo konkretne informacije, a cjelovitu sliku o dimnjačarima može dati samo ukupan zbroj obrta s trgovačkim i komunalnim društvima, poručuju iz HOK-a, te napominju kako je zbog svega toga brojka o registriranih 350 dimnjačarskih subjekata upitna.