Sjedinjenim Američkim Državama potrebna je nova politika kako bi povisile stopu štednje kućanstava. Od 1960. do 1980., stopa štednje kućanstava kretala se u rasponu između 10 i 13% dohotka nakon oporezivanja, što je osiguravalo sredstva za ulaganja u postrojenja i opremu. Od tada, razina štednje kućanstava bilježi oštar pad. Usporediva prosječna stopa štednje tijekom prošlog desetljeća u prosjeku je iznosila samo 5,5%, a trenutno doseže samo 3,4%.

Uzrok pada je nejasan. Jedno moguće objašnjenje je da kućanstva čiji su ukućani radno sposobni možda ne osjećaju više potrebu pobrinuti se za vlastite godine umirovljenja uslijed većeg povjerenja u mirovinske programe socijalnog osiguranja. Iako je socijalno osiguranje uspostavljeno u 1930-ima, u 1960-ima i 1970-ima zabilježena je rasprostranjena bojazan da taj mirovinski program neće preživjeti s političkog aspekta zbog konzervativne opozicije. 

No, kad je mirovinski program socijalnog osiguranja gotovo ostao bez sredstava 1982. godine, spasio ga je vrlo konzervativni predsjednik Ronald Reagan.  Nakon toga, bilo je razumljivo pretpostaviti da će socijalne naknade i nadalje ostati raspoložive. Štednja za zdravstvenu skrb u starosti također nije bila potrebna, zahvaljujući programima Medicare i Medicaid. Bez obzira na uzrok trenutno niske stope štednje kućanstava, ona predstavlja ozbiljan problem koji iziskuje političko djelovanje. Srećom, stavovi u američkom Kongresu s vremenom se mijenjaju. U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, kad je sjećanje na Veliku depresiju još uvijek bilo svježe, keynesijanski strah od gospodarske krize uzrokovao je da političari favoriziraju pad stope štednje. Vjerovalo se je da bi niža stopa štednje značila povećanje potrošnje građana te stoga i snažniju potražnju i veću zaposlenost. 

Poticanje osobne štednje
Međutim, dok su donositelji politika postepeno shvaćali da bi visoka razina štednje zapravo značila veća ulaganja i brži rast, Kongres je usvojio zakone namijenjene poticanju veće osobne štednje. Najvažnija od tih reakcija bila je otvaranje takozvanih računa 401k plana mirovinske štednje, koji omogućavaju poslodavcima uplaćivanje sredstava na račune za mirovinsku štednju vlastitim zaposlenicima.

Te 401k planove sponzoriraju poslodavci koji njima i upravljaju. Kongres je također otvorio neoporezive osobne račune mirovinske štednje koji trenutno omogućavaju pojedincima godišnju uštedu do 5500 dolara u upravljaju osobnim mirovinskim računom na način koji smatraju najprikladnijim. Uplate na osobne mirovinske račune, unutar granica, mogu biti odbitak od oporezivog dohotka, dok se povrat od ulaganja u osobni račun mirovinske štednje akumulira oslobođen poreza do podizanja sredstava. Stoga i računi 401k i osobni mirovinski računi omogućavaju veći povrat nakon oporezivanja u realnim vrijednostima, što pruža još veći poticaj za štednju.

Visoki troškovi upravljanja 
Iako su oba ta programa uspješna u poticanju povećanja štednje, ukupna štednja još je uvijek vrlo niska uslijed kumulativnog učinka.  Jedan razlog je da milijuni malih tvrtki nisu uspostavili 401k plan, uslijed troškova njegovog uspostavljanja i upravljanja njime. Tvrtke oklijevaju s primoravanjem zaposlenika, koji znaju da sredstva neće biti raspoloživa dok ne budu u dobi za umirovljenje, na umanjenje njihovih plaća u cilju uplaćivanja sredstava u takve planove.

Kongres trenutno predlaže izmjenu pravila u cilju zaobilaženja tih problema. Male tvrtke mogle bi se pridružiti ostalima u uspostavljanju 401k plana te bi stoga imale koristi od nižih troškova administracije. Nadalje, vlada bi snosila troškove uspostavljanja novog mirovinskog plana za male tvrtke. Možda bi bilo važnije dati malim tvrtkama priliku za uspostavljanje "mirovinskog plana s automatskim uključivanjem", koji su, prema iskustvu, vrlo učinkoviti u pridobivanju zaposlenika da im se pridruže i održavaju štednju u 401k planovima.

Prema tom scenariju, zaposlenici se automatski uključuju u 401k plan, pod uvjetom da mogu podignuti sredstva kad oni to žele – to jest, bez čekanja dobi umirovljenja.

Primamljivija ponuda
Eto zašto je automatsko uključivanje u plan mirovinske štednje tako važno. Kad se novim zaposlenicima ponudi prilika deponiranja 5% njihove plaće u 401k plan, relativno mali udio njih odluči se za tu opciju. Ali ako se istim zaposlenicima kaže da će ih tvrtka automatski uključiti u 401k plan s istim smanjenjem plaće od 5% te da mogu podići ta sredstva kad im odgovara, većina prihvaća smanjenje plaća i ne podiže sredstva. Nije jasno hoće li trenutni sastav američkog Kongresa usvojiti ove zakone. No, jasno je da je stopa štednje kućanstava u SAD-u suviše niska te da su ovakve zakonodavne promjene potrebne kako bi se inicirao povratak na ranije zabilježene razine. 

© Project Syndicate, 2018.