Politika koja godinama gramzivo gleda na rastuću štednju u mirovinskim fondovima, danas oko 95 milijardi kuna, pronašla je, čini se, način do tog novca. Pošto raniji pokušaji nacionalizacija nisu uspjeli jer se radi o ustavnoj kategoriji vlasništva, modus Vlade Andreja Plenkovića gotovo je dijaboličan – građani će se dobrovoljno odreći ušteđevine za mirovinu. Resorni ministar Marko Pavić predložio je, bez sudjelovanja struke, zakonske izmjene po kojima će pravo na dodatak od 27 posto na mirovine, koji sad imaju samo oni u prvom stupu, imati osiguranici drugog stupa (rođeni 1962. i kasnije) koji u trenutku umirovljenja svoju štednju i zarade prepuste državi.

Kalkulacije pokazuju da bi u prosjeku svaki osiguranik sa sobom u miraz proračunu donio oko 300.000 kuna, ukupno oko 87 milijardi kuna tijekom godina. Računa se, naime, da bi se ostati u drugom stupu isplatilo tek 3 posto osiguranika s trostruko većim plaćama od prosjeka, dok bi za 97 posto mirovine bile između 500 i 600 kuna više ako se vrate u prvi stup.

Egzodus štediša

Umjesto da riješi problem dodatka, koji je stvorio Ivo Sanader kupujući glasove 2007., a otad se ignorirao dok prve kombinirane isplate nisu ogolile jaz u visini primanja starih i novih penzionera, Pavić je u potpunosti izbjegao usput bacivši u koš 18 godina mirovinske reforme. Najave da će se jačati drugi stup rastom izdvajanja s 5 na 6 posto do 2022. su dimna zavjesa jer se de facto radi o njegovoj demontaži. Jer kako drugačije nazvati planirani egzodus 97 posto štediša?

Taj prijedlog šokirao je struku i političke partnere HDZ-a pa bi brz poziv Pavića svima koji imaju drugu ideju za pronalazak 40 milijardi kuna za rješavanje problema dodatka, a da ne uključuje zaduživanje, da se jave u Ministarstvo, mogao biti prvi znak reteriranja.

U suprotnom, Vladin prijedlog Hrvatsku bi vratio 20 godina unatrag. Podsjetimo, 2000. se u reformu krenulo kad je ocijenjeno da je sustav generacije solidarnosti, u kojem današnji radnici financiraju umirovljenike, neodrživ pa je učinjena tranzicija prema modelu kapitalizacije štednje. Otad se broj radnika smanjio zbog demografije, krize i iseljavanja, a broj umirovljenika skočio po nizu osnovama. Danas 1,25 radnika financira jednog umirovljenika.

Korak u nazad za 20 godina

Povratkom na staro samo bi se naizgled popeglao javni dug, a državne financije približile pragu za euro. Kad se potroši ta mirovinska štednja na raznorazne apetite, a iskustvo nas uči da, nije pitanje hoće li, nego koliko brzo, problem mirovina ostaje, samo eksponencijalno gori.

“Pitanje dodatka treba riješiti formulom proporcionalno o tome koliko je tko uplaćivao u drugi stup, a taj trošak bio bi oko 0,6 posto BDP-a godišnje”, kaže ekonomist Željko Lovrinčević, a na tom tragu prijedlog je i mirovinskih fondova. Je li to izbor topovi ili hrana? Očito je da Hrvatska ima taj novac, budući da bi Vlada brzo mogla donijeti odluku o većim izdvajanjima za obranu od 0,7 posto BDP-a godišnje. “Vlada treba jasno reći: ulažemo u militarizaciju društva trajno taj iznos, a za socijalnu sigurnost i buduće mirovine novca nema. Razlika je u tome da novac za obranu odlazi van, a za drugi stup bi se ostao okretati u Hrvatskoj”, kaže. Vrijedi dodati da Pavićevog preslagivanja mirovinskog sustava nema u trogodišnjim fiskalnim projekcijama niti obrisima porezne reforme najavljene od 2019., pa se postavlja pitanje koordinacije unutar Vlade. S druge strane, političko obećanje Plenkovića o 24 posto PDV-a, bez realnog efekta na gospodarstvo i životni standard, iz proračuna će godišnje izbiti oko 1,8 milijardi kuna, što je do 2040. upravo traženih 40 milijardi kuna.