Migrantska kriza koja pogađa Europsku uniju ponovno pokazuje sve njezine slabosti i ekstremno naglašava razlike između bogatog sjevera i siromašnijeg juga, možda još više i bolje nego financijska kriza. Međutim, u ovom trenutku dok se u Bruxellesu crtaju čvršće granice, najavljuju prihvatni centri izvan granica i kuju tko zna kakvi još planovi, trebalo bi zastati i naglasiti nešto što nitko iz Unije ne želi reći, a ponajmanje nabujala EU birokracija.

Europska unija svakako je u krizi, ali ona nije migrantska već politička. Ona nije izazvana vanjskim čimbenicima već je unutarnja kriza u sukobu koncepcija između starih i novijih članica, između bogatog sjevera i osiromašenog juga – ona je kriza Angele Merkel i njezine politike štednje. Tome je tako ne zato što je prema podacima iz lipnja ove godine, koje prenosi britanski BBC, u Španjolsku, Italiju i Grčku stiglo 42.757 izbjeglica, što nije nikakva velika ili zabrinjavajuća brojka za Uniju koja broji 500 milijuna stanovnika. Već zato što su izbjeglice stigle u zemlje u kojima se politička struktura uvelike promijenila, a zatvorenost i isključivost postale uobičajene, upravo zbog financijskih problema koji su među građanstvom izazvani jasnim i više puta naglašenim inzistiranjem Njemačke, točnije Angele Merkel na politici štednje.

Stvaranje paranoje

Sklonost zaboravu čini se da nije obilježje samo Hrvatske već i Europske unije kojoj pripadamo. Naime, prije nekoliko godina pod utjecajem financijske krize i štednje države u Italiji, na jugu zemlje, mali i srednji poduzetnici su počinjavali samoubojstva stjerani u kut, a stotine poslovnih subjekata nestajalo je preko noći.

U Grčkoj su ljudi osnivali ljekarne solidarnosti u kojim su ostavljali stare ili nepotrošene lijekove, poput antibiotika, ne bi li ih uzeli oni koji ih više od svojim mirovina ili plaća nisu mogli kupiti. U Španjolskoj morali su zakonski zabraniti deložacije jer je broj ljudi koji nisu mogli vraćati kredite te su ostajali bez domova postao alarmantan.

U svakoj od tih zemalja našlo bi se tisuće primjera uništavanja društva kroz štednju, dok na sjeveru predvođenom Njemačkom takvih primjera nema. I može se sada raspravljati o razlozima, razlici u mentalitetu te radnim satima i učinkovitosti, ali ne može se osporiti činjenica da je upravo takvo stanje na političku scenu juga izbacilo populističke i protekcionističke stranke, a njihov primjer slijedio je i dio novih članica uplašen onim što vidi oko sebe.

U takvom političkom habitusu migranti su odlična potka za stvaranje paranoje, održavanje na vlasti te poluga moći prema i ovako izgubljenom i u neke sasvim druge stvari zadubljenom Bruxellesu. Ali ponovno, to je krivnja Europske unije, a ne migranata. Uostalom, kako se nedavno čulo i na televiziji, nisu Rimsko carstvo srušili barbari kada su stigli pred granice, ono se već urušilo iznutra, a oni su samo dovršili posao. Opasno je, ali naravno još daleko, ako Europska unija krene tim putem. I ostaje samo da se nadamo kako su političke snage Njemačke i Francuske, kao predstavnici stare Europe, toga svjesne, jer ako nisu…

Odumiranje iza 'žilet žice'

Međutim, opasnom se čini i jedna druga vizija koja se nazire, a ona uključuje sabirne centre izvan granica Unije, jake sigurnosne snage na granici i ostavljenu, staru i zaboravljenu Europu koja polako odumire iza “žilet žice”. Politika Angele Merkel i ideja o integraciji migranata kao odlične i toliko potrebite radne snage je propala i to je sada jasno, ali može li bruxelleška birokracija uopće iznjedriti neku realnu ideju koja bi očuvala tekovine Europske unije onakvima kakve su zamišljene na početku ili će nas stvarno jednog dana dočekati loša, zastrašujuća orwellovska Unija?