Mogućnost da populistička, euroskeptična vlada dođe na vlast u Italiji privukla je pažnju ulagača na način na koji je to postiglo malo događaja ove godine. Razlike u prinosima ili spread između talijanskih i njemačkih državnih obveznica značajno su se produbile, što naznačuje da ulagači smatraju Italiju riskantnijim ulogom.  Također, pale su cijene talijanskih dionica – osobito cijene dionica domaćih banaka, koje su najbolji pokazatelj rizika neke zemlje – dok je istovremeno došlo do porasta premija osiguranja od neispunjenja obveza iz državnih dužničkih instrumenata.

Postoje također bojazni da bi Italija mogla potaknuti još jednu globalnu financijsku krizu, osobito ako se novi izbori pretvore u de facto referendum o euru. Čak i prethodno talijanskim izborima održanim u ožujku, na kojima su populistički Pokret pet zvijezda (M5S) i stranka Liga desnog krila dobili zajedničku parlamentarnu većinu, upozorili smo da tržište postupa s tom zemljom s pretjeranom popustljivošću. Italija se trenutno nalazi u situaciji koja nadilazi jednokratnu političku krizu.  Ona se mora suočiti sa svojom glavnom nacionalnom dilemom: hoće li ostati sputana eurom ili će pokušati povratiti ekonomski, politički i institucionalni suverenitet.

Izgubljena kontrola
Imamo dojam da će Italija napraviti kompromis i kratkoročno ostati u eurozoni, ako ni zbog čega drugoga, onda da bi izbjegla štetu uzrokovanu potpunim raskidom. Međutim, dugoročno bi ta zemlja mogla biti u sve većem iskušenju da napusti jedinstvenu valutu. Od 1996. kad se Italija vratila Mehanizmu deviznih tečajeva unutar europskog monetarnog sustava – nakon što se 1992. godine povukla iz njega – ustupila je svoj monetarni suverenitet Europskoj središnjoj banci.

Posljedično, u zamjenu za njega, uživala je u znatno nižoj inflaciji i nižim troškovima zaduživanja, što je rezultiralo dramatičnim smanjenjem plaćanja kamata na njen ogroman javni dug – s 12% BDP-a na 5%. No, Talijanima već dugo ne odgovara nepostojanje nezavisne monetarne politike i taj osjećaj izgubljene kontrole postepeno je zasjenio prednosti članstva u eurozoni.  Neučinkovitosti su dobro poznate: rigidnosti tržišta rada, niska javna i privatna ulaganja u istraživanje i razvoj, visoke razine korupcije te utaje i izbjegavanja poreza, kao i nefunkcionalan i skup pravni sustav i javna uprava. Pa ipak je nekoliko generacija talijanskih političkih vođa citiralo "vanjski pristisak", a ne unutarnju potrebu, kad je provedba strukturnih reformi iziskivala članstvo u eurozoni – što je ojačalo osjećaj da su Italiji reforme bile nametnute.

Dva zapovjedna lanca
Gubitak monetarnog suvereniteta znači da u Italiji zapravo postoje dva politička zapovjedna lanca. Jedan se proteže iz njemačke vlade, kroz Europsku komisiju i Europsku središnju banku, sve do talijanskog predsjedništva, državne blagajne i središnje banke. Taj "institucionalni" zapovjedni lanac ima svrhu osiguravanja da Italija ispunjava svoje međunarodne obveze i da se strogo pridržava fiskalnih pravila EU, bez obzira na razvoj događaja u domaćoj politici. Drugi zapovjedni lanac počinje s talijanskim premijerom i proteže se kroz ministarstva koja su odgovorna za unutarnje poslove. U većini slučajeva dva su zapovjedna lanca usklađena. Međutim, kad to nije slučaj, neizbježno će uslijediti sukob. 

Vratimo se sada na pitanje hoće li Italija izabrati izbavljenje iz svoje luđačke košulje. Unatoč prednostima eura, on nije izbavio Italiju s ekonomskog aspekta.  Talijanski realni BDP po stanovniku trenutno je niži nego što je bio kad je eksperiment s eurom započeo 1998., dok je čak Grčka uspjela zabilježiti rast, usprkos vlastitoj depresiji u kojoj je bila nakon 2009. Netko objašnjava te slabe rezultate tvrdnjama da je eurozona nepotpuna monetarna unija te da zemlje koje predstavljaju "srž" eurozone, poput Njemačke, crpe radnu snagu i kapital iz "perifernih" zemalja kao što je Italija. 

Ostali bi mogli uzvratiti da se Talijani nisu uspjeli prilagoditi pravilima i standardima, niti provesti reforme na kojima se temelji uspješna monetarna unija. No, prevladavajuća priča u Italiji smatra euro odgovornim za ekonomske boljke te zemlje. Političke stranke koje su ili otvoreno ili implicitno zatražile napuštanje eurozone, trenutno imaju parlamentarnu većinu i vjerojatno bi ju zadržale na drugim izborima kasnije ove godine ili početkom 2019.

Kad bi Talijani bili suočeni s izborom zadržavanja ili napuštanja jedinstvene valute, prema nedavno provedenim anketama, isprva bi se odlučili za zadržavanje, uslijed bojazni od navale na banke i javnog duga, s kojima je Grčka bila suočena u razdoblju između 2012. i 2015. godine. Međutim, dugoročni troškovi ostajanja u klubu kojima dominiraju inherentno deflacijska pravila koja diktira Njemačka mogli bi izazvati Talijane na napuštanje.

Štediše na udaru 
Poput zagovornika Brexita u Velikoj Britaniji, Talijani bi mogli uvjeriti sami sebe da posjeduju sve što je potrebno za samostalno postizanje uspjeha u globalnom gospodarstvu.  Naposljetku, Italija ima veliki industrijski sektor sposoban za izvoz diljem svijeta, a izvoznici bi iskoristili pogodnosti slabije valute. Talijani bi mogli doći u iskušenje da razmišljaju: Zašto ne bismo pobjegli od eura prije nego te industrije propadnu ili završe u rukama stranih vlasnika, što se već počelo događati?

Ako Talijani naposljetku i budu slijedili taj put, neposredne troškove snosit će domaći štediše, čija će ušteđevina biti redenominirana u deprecirane lire. A troškovi će biti još veći kad bi odluka Italije o napuštanju eurozone ubrzala nastupanje još jedne financijske krize s  državnim praznicima i kontrolama kapitala. Suočeni s tim mogućnostima, Talijani bi – poput Grka 2015. godine – mogli trepnuti i ostati. Ali, mogli bi i odlučiti zatvoriti oči i odvažiti se na skok. Iako bi za Italiju bilo bolje da ostane u eurozoni i provede potrebne reforme, bojimo se da bi njeno napuštanje moglo s vremenom postati izglednije. 

Koautor Brunello Rosa je suosnivač, glavni izvršni direktor i voditelj istraživanja u tvrtki Rosa & Roubini Associates

© Project Syndicate, 2018.