Prepucavanja na relaciji Pantovčak – Markov trg opasno su skretanje od tema izrazito važnih za ovu zemlju, iz stručnog i potrebitog fokusa, i prebacivanje istih na vlak populizma koji neviđenom brzinom juri prema provaliji. Naime, dok je neupitno važno i dugoročno možda i najbitnije pitanje za Hrvatsku – demografija, njezino uplitanje u ionako kontaminiranu dnevno-političku svakodnevicu je opasno.

Jer ne smijemo zaboraviti da je to ona ista svakodnevica koja neumoljivo na vlast gura suspektne kvazi anarhističke političke opcije koje nikako nisu dobre za opstojnost društva, kako socijalno tako i gospodarski. Ali ako se i odmaknemo i na trenutak si dopustimo razmišljati bez opterećenje tko tu laže, tko tu piše hotmailove, tko tu radi za koga i za što – vidjet ćemo jednu opću nesvjesnost. Vidjet ćemo i bezbroj nemuštih ideja, prijedloga pa i povučenih poteza, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini, koji demografsku sliku naše zemlje nikada neće popraviti ili dovesti na razinu kojoj navodno svi stremimo. Zašto? Odgovor je možda puno jednostavniji nego što se čini, ali i isto tako politički gledano najteži za priznati.

Lagodan život
Naime, dok su potezi poput plaćanja od 1000 do 60.000 kuna za rođenje djeteta (čime se kako se barem čini male sredine trenutno natječu) ili niz drugih novčanih i poreznih mjera hvalevrijedni, netko bi ipak trebao pojasniti da ne živimo u 19. ili 16. stoljeću nego u 21. te da više nitko djecu ne rađa iz materijalnih razloga, isto kako ih više nitko ne šalje u tvornice na rad sa 7 godina da bi hranila obitelj. Jer lako je zamisliti sreću nekog zapadnjačkog radnika (neko se vrijeme to zvalo i proletera) kada je dobio novčane beneficije za svoje novorođeno dijete ili stambeno rješenje uz svega 2 ili 3 posto kamate.

U 21. stoljeću za vjerovati je da u krugu zemalja kojim želimo pripadati ili pripadamo nitko ne pravi djecu kako bi dobio par tisuća eura ili kuna, jer da je tome tako natalitet u razvijenim europskim zemljama bio bi daleko viši. U 21. stoljeću, podjednako kao i onom prije toga u kojem se većina današnjih lidera školovala i odrastala, natalitet je bio vezan uz nešto drugo, a to je jednostavna, a nekako se čini u Hrvatskoj tako komplicirana riječ – optimizam. Ljudima kako bi planirali svoj život, a nakon toga i život svoje djece treba prije svega vjera u bolje sutra.

Vjera da će djeci koju dobiju u životu biti bolje nego što je bilo njima – i to je cijela mudrost rasta nataliteta na koju se onda nadovezuju sve moguće mjere od novčanih preko infrastrukturnih do onih obrazovnih i kulturnih. Naime, najsloženije stvari u životu ponekad su i najjednostavnije u rješenju. Nitko u ovoj državi ne može uperiti prstom u one koji odlaze raditi u Irsku, Njemačku, Dansku.. i to u trenutku kada plaće i ovdje rastu – a budimo iskreni rijetko gdje se u pojedinim segmentima živi tako lagodno kao ovdje – i reći da je razlog samo socijalni.

Dogovor o budućnosti
Uz besplatno školstvo i zdravstvo, na ulicama bez velikog broja gladnih ili onih bez krova nad glavom, uz relativno visoke socijalne beneficije, i nadasve u zemlji gdje se u pojedinim strukama poput pizza majstora ili konobara može zaraditi, razlog odlaska u drugu državu može biti jedino psihološki – izazvan dozom pesimizma kakva se rijetko viđa.

Zbog toga smo postali plodno tlo za one koji vjeruju da je zemlja ravna ploča, da djecu ne treba cijepiti, da u Jasenovcu nije bilo genocidnog ubijanja djece, da Istanbulsku konvenciju treba zabraniti…, a oni su pak postali jedan od velikih povoda za iseljavanje. Vrijeme je da se oni koji odlučuju dogovore i promisle našu budućnost jer ako ovako nastavimo bit će daleko do blistave.