Izgradnja LNG terminala u Hrvatskoj je tema već 25 godina. Vlada RH se 2016. odlučila na gradnju plutajućeg terminala no to je naišlo na velike otpore u dijelu stručne javnosti, ali i lokalne zajednice na otoku Krku i Primorsko-goranskoj županiji gdje je predviđena njegova gradnja, a koji zagovaraju gradnju kopnenog terminala. Za realizaciju tog projekta na Krku izrađen je i poseban zakon koji predviđa u prvoj fazi gradnju plutajućeg, a u drugoj fazi kopnenog LNG terminala.

U tvrtki LNG Hrvatska kao argumente za gradnju plutajućeg LNG terminala navode da je taj projekt financijski isplativ te da donosi dugoročnu korist gospodarstvu.  Tvrde da je plutajući FSRU terminal i najsigurnija tehnička izvedba LNG terminala te da sa svim instaliranim postrojenjima zadovoljava sve uvjete sigurnosti koje propisuju registri brodova i država čiju zastavu brod nosi. U LNG Hrvatska navode i da takav terminal u Omišlju ima geopolitičku i stratešku dimenziju u okviru jačanja europskog energetskog tržišta i povećanja sigurnosti opskrbe plinom zemalja EU-a, a posebice zemalja jugoistočne Europe koje za sebe žele osigurati novi pouzdan dobavni pravac. 

Tvrde da je kopneni LNG terminal, za razliku od plutajućeg FSRU terminala, puno skuplja investicija koja iznosi više od 560 milijuna eura dok su operativni troškovi veći od 48 milijuna eura godišnje. A kad se uzme u obzir, navode u LNG Hrvatska, sadašnji kapacitet plinskog transportnog sustava koji je na razini 2,6 milijardi kubičnih metara plina godišnje i s obzirom na planirani tempo razvoja interkonekcija s okolnim državama, tako veliki operativni troškovi i ulaganja u odnosu na malu količinu uplinjenog LNG-a s kojom se može ući u transportni sustav odredili su previsoku tarifu – 3,75 eura/Mwh, a to je onda dovelo do nedovoljnog interesa za zakup kapaciteta kopnenog LNG terminala. 

EU subvencija smanjuje rizik
U LNG Hrvatska kažu da potencijalni zakupci terminala s tako visokom tarifom nisu našli svoju isplativost dobave plina preko kopnenog LNG terminala. Stoga će se, tvrde, s kopnenim terminalom krenuti u realizaciju nakon punog razvoja transportnog sustava, s kapacitetom do sedam milijardi kubičnih metara plina godišnje i po završetku izgradnje interkonekcija prema Sloveniji i Mađarskoj. 

Plutajući terminal pak koštao bi do 350 milijuna eura i imao znatno manje operativne troškove do 15 milijuna eura godišnje, a u LNG Hrvatska kažu i da su kapaciteti plutajućeg FSRU terminala ponuđeni po višestruko manjoj tarifi od one za kopneni terminal – maksimalno 1,5 eura/MWh. EU subvencija od gotovo 30 posto od potrebnih ulaganja u plutajući FSRU terminal, navode, smanjuje investicijski rizik. No prvi krug za podnošenje obvezujućih ponuda za zakup kapaciteta plutajućeg terminala koji je završen početkom travnja bio je neuspješan jer je, prema neslužbenim informacijama, zaprimljena samo jedna ponuda i to za zakup 100 milijuna prostornih metara, što je tek četiri posto od ponuđenih kapaciteta. Stoga je tvrtka LNG Hrvatska ovih dana raspisala novi natječaj za plutajuću jedinica za prihvat, skladištenje i uplinjavanje (FSRU), koja je manjih kapaciteta i stoga jeftinija.

U prijašnjem natječaju tražio se FSRU s najmanjim kapacitetom spremnika od 160.000 prostornih metara, odnosno kapacitetom uplinjavanja od oko 6,5 milijardi kubika plina godišnje. U novom natječaju traži se kapacitet spremnika FSRU-a od najmanje 135.000 prostornih metara, a što bi zadovoljilo isporuku od 2,6 milijardi prostornih metara plina godišnje u hrvatski transportni sustav. U LNG Hrvatska tvrde da će to dovesti i do smanjenja prvotno planiranih kapitalnih troškova projekta za 90-ak milijuna eura te omogućiti realizaciju projekta i pri manjem zakupu kapaciteta.

Plutajući FSRU terminal za uplinjavanje LNG-a koristi toplinu morske vode, zbog čega protivnicima tog projekta strahuju od njegovog štetnog utjecaja na okoliš. U LNG Hrvatska pak tvrde da je znanstveno priznatom i često korištenom metodologijom modelirano miješanje rashlađenog mora s FSRU terminala s okolnim morem. 

Utjecaj na okoliš
Izračun je pokazao da će na 200 metara od terminala najveća razlika u odnosu na prirodnu temperaturu morske vode biti manja od jedan stupanj Celzijev. Udaljavanjem od terminala taj će utjecaj padati, tako da na udaljenosti većoj od 300 metara razlika više nije mjerljiva, navode u LNG Hrvatska. Što se klora tiče, navode da se ostatni klor u morskoj vodi na ispustu broda na svim FSRU terminalima kreće u koncentracijama ispod 0,1 mg/litri morske vode. U tim koncentracijama, na razdaljini od 300 do 400 metara od ispusta prisutnost ostatnog klora u moru više nije mjerljiva. Argumente pak za kopneni terminal, najčešće iznose iz tvrtke Gasfin koja je zainteresirana za njegovu gradnju na prostoru bivše Dina Petrokemije. Gasfin je za tu svrhu osnovao i tvrtku u Hrvatskoj – Trans LNG. I u toj tvrtki pak tvrde da bi kopneni LNG terminal bio jeftiniji od plutajućeg i to za 100 milijuna eura, ako se uspoređuju na bazi istog spremnika od 150.000 kubičnih metara.  

Gasfin ima drukčiju računicu
Plutajući termina bi prema toj računici stajao od 415 do 445 milijuna eura, a kopneni između 305 i 335 milijuna eura, a u to su uključeni svi troškovi – broda, izgradnje kopnenog terminala, pristana, zemljišta, LNG bunkeringa, LNG bunker broda. Gasfin bi dio kapaciteta kopnenog LNG terminala koristio za petrokemijsku proizvodnju koju bi obnovili u pogonima Dine. Ostali dio kapaciteta bi stavili na slobodno tržište.

Uz terminal bi bila i stranica za opskrbu, kojoj je ondje, kažu, jedino logično mjesto, a ne izmještena u Rijeci, kako je to predviđeno za plutajući terminal.  Ulaganja Gasfina u prvoj fazi bi dosegla, navode u Trans LNG-u, 600 milijuna eura, to uključuje revitalizaciju tvornice polietilena, odnosno obnovu petrokemijske proizvodnje na području Dina Petrokemije, kogeneracijsku plinsku elektranu, kopneni LNG terminal, skladište etilena, industrijsku luku za izvoz polietilena i univerzalni pristan. Kada bi se to ostvarilo, tvrde, hrvatska bi se industrijska proizvodnja po povećala za jedan do dva posto na godišnjoj razini, otvorilo bi se 200 radnih mjesta, izvoz bi se povećao za četiri posto, a BDP između 0,3 do 0,5 posto.

U Trans LNG tvrde da bi time Hrvatska time ispunila svoj cilj energetske sigurnosti jer bi imala alternativni dobavni pravac za plin, a pri tome bi cijeli rizik bio na privatnom ulagaču. Gasfin je dosad otkupio prava na zemljište bivše Dioki grupe u vrijednosti 100 milijuna eura i upisao se na 300.000 četvornih metara od ukupno 1,7 milijuna na koliko se prostirala ta petrokemijska proizvodnja. Plutajući terminal se pak ne uklapa u planove Gasfina jer bi brod koji ga čini stalno bio usidren u luci koja se stoga ne bi mogla koristiti za ukrcaj i iskrcaj sirovine i proizvoda u obnovljenoj industriji.