Desetljeće nakon globalne financijske krize, donositelji politika diljem svijeta još uvijek procjenjuju koji je najbolji način za sprječavanje da propast banaka ponovno potopi gospodarstvo. Dvije nedavno objavljene publikacije – jednu je objavilo američko Ministarstvo financija, a drugu ekonomisti Federalnih rezervi – pružaju indikacije o tome gdje se trenutno nalazimo.

Nisu osposobljeni
Izvještaj američkog Ministarstva financija razmatrao je ukidanje postupka uredne likvidacije (OLA) iz doba Zakona o Dodd-Frankovoj reformi iz 2010., predvođene regulatorima usvojenog u cilju rješavanja problema propalih mega-banaka i njegovu zamjenu isključivo mehanizmom koji se temelji na sudskom postupku. Studija koju je provelo Ministarstvo bila je provedena sukladno uputama predsjednika Donalda Trumpa, koji je reagirao na pritiske nekolicine republikanskih kongresnih vođa koji zastupaju stajalište da je potrebno zamijeniti regulatore sudovima. Naposljetku, dok je Ministarstvo veličalo vrline osnovnog stečajnog postupka za propale banke, odbilo je opozvati ovlasti regulatora vezano uz vođenje restrukturiranja banaka.

Republikanski kongresnici izrazili su duboko razočaranje zaključkom koje je donijelo Ministarstvo te on i njegovi kolege nadalje inzistiraju na tome da je Dodd-Frank primjer neumjesnog uplitanja vlade koje povećava rizik od spašavanja propalih banaka financiranog novcem poreznih obveznika. Međutim, kao što je Ministarstvo priznalo, ukidanje regulatora je problematičan prijedlog. Restrukturiranje banaka u krizi iziskuje planiranje, upoznatost sa snagama i slabostima banaka, znanje o tome koji je najbolji način tempiranja stečaja u volatilnom gospodarstvu i sposobnost koordiniranja sa stranim regulatorima.

Sudovi ne mogu ispuniti te zadaće, osobito ne u vremenskom razdoblju koje je trenutno dodijeljeno za stečaj banaka – tijekom 48-satnog vikenda – bez prethodnog planiranja regulatora i neposrednih savjeta, kao i bez međunarodne koordinacije. Štoviše, kad bi brojne mega-banke propale istovremeno, stečajni sudovi ne bi mogli izaći na kraj s krizom diljem cijelog gospodarstva koja bi uslijedila. Oni nisu adekvatno osposobljeni za osmišljavanje plana oporavka diljem cijele nacije.

Oni također nisu u poziciji za koordiniranje postupaka sa stranim regulatorima. Obzirom na sve ovo, ukidanje restrukturiranja predvođenog regulatorima sve u svemu bio bi jedan veliki korak unatrag. Stoga se izvještaj Ministarstva smatra dobrim vijestima, osobito jer bi se, bez podrške Ministarstva, Zastupnički dom mogao prestati zalagati za tu promjenu.

Rizičniji i skuplji dugovi
Ipak, druga nedavno objavljena publikacija – od strane nekolicine ekonomista Feda – nagoviješta da ima još poslova koje je potrebno napraviti. Glavni zaključak tog izvješća je da se planiranje restrukturiranja ne odražava još u određivanju tržišnih cijena bankarskih obveznica. Nakon krize, studije koje su proveli zaposlenici MMF-a i ostali došle su do zaključaka da je bankama potrebno znatno više vlasničkog kapitala za apsorpciju mogućih gubitaka. Godine 2009. samo pet centi svakog dolara financiranja za sve najveće banke dolazilo je iz vlasničkog kapitala; ostalo je bio dug (depoziti, prekonoćni krediti i dugoročni krediti). Stoga kad bi banka izgubila šest centi u svojim transakcijama po dolaru duga, nekom vjerovniku ne bi se moglo u potpunosti platiti.

Težeći izbjegavanju gubitaka, brojni vjerovnici navalili bi na povlačenje vlastitih sredstava, što bi napravilo pritisak na cjelokupni bankarski sustav i potencijalno potaknulo navalu na banke. Prema studiji koju je proveo MMF, većina banaka mogla je učinkovito prebroditi krizu da je 15 centi od svakog dolara financiranja došlo iz vlasničkog kapitala. Ipak, banke još uvijek drže samo osam ili devet centi po dolaru financiranja u vlasničkom kapitalu, unatoč tome što regulatori nagovaraju na povećanje i najveće banke zahtijevale su smanjenje čak i tog suboptimalnog omjera. Regulatori i bankari tražili su kompromis kako bi povećali sigurnost. Povrh osam centi vlasničkog kapitala koje imaju, banke trenutno teže tome da imaju još osam centi po dolaru duga koji se mogu pretvoriti u vlasnički kapital tijekom jednog vikenda.

Prema takvom scenariju, oštećena banka mogla bi apsorbirati više gubitaka i nastaviti s djelatnošću, što bi smanjilo motivaciju za povlačenje među vjerovnicima. No, postoji potencijalna poteškoća. Prema trenutnom planu, određeni vjerovnici unaprijed su određeni za apsorbiranje gubitaka propale banke kad ponestane vlasničkog kapitala. Stoga su dugovi tih vjerovnika rizičniji i trebali bi biti skuplji za banku nego dug koji nije namijenjen za to da bude pretvoren u vlasnički kapital. Ipak, ekonomisti Feda zaključuju da na tržištu to nije tako. Zašto?

Svima jednaka sudbina
Prva mogućnost je da na financijskim tržištima ne prevladava mišljenje da bi moglo doći do još jedne financijske krize tijekom trajanja postojećeg duga. No, bi li na tržištima doista moglo prevladavati uvjerenje da je šansa za krizu tijekom nadolazećeg desetljeća jednaka nuli? Rizici za, recimo, trgovinski rat ili fiskalnu krizu su stvarni, očiti i njihova je cijena određena volatilnim tržištima dionica. Još jedna mogućnost je da tržišta ne određuju cijene različitim vrstama duga na različit način jer ona ne razumiju da plan uključuje jače udaranje po džepu određenih vjerovnika uz istovremeno očuvanje sigurnosti ostalih vjerovnika.

Ali to također nije vjerojatno, jer je taj plan uvelike obznanjen u financijskim krugovima i agencije za kreditni rejting smatraju dug namijenjen za apsorpciju duga rizičnijim od regularnih bankarskih dugova. Treće objašnjenje je da možda financijska tržišta shvaćaju planove, ali ih (još) ne smatraju vjerodostojnim. Restrukturiranje mega-banaka preko vikenda nikad još nije bilo iskušano i komentatori još uvijek vide potencijalne prepreke.

Možda ulagači oboružani znanjem pretpostavljaju da, naposljetku, banke i vlada neće tretirati vjerovnike određene za apsorpciju gubitaka nimalo drugačije od ostalih. Ili će svi propasti ili će svi biti spašeni. Ako je to objašnjenje, onda je razočaravajuće koliko je posla napravljeno u cilju razvoja mehanizama za restrukturiranje, kako onih predvođenih regulatorima, tako i onih predvođenih sudovima.

© Project Syndicate, 2018.