Hrvatsku se često navodi kao zemlju s izuzetnom strateškom pozicijom u Europi koja izrazito dolazi do izražaja po pitanju energetike. Ima naftovod kojim se opskrbljuju sirovom naftom gotovo sve rafinerije u regiji, a projekt LNG-a  omogućio bi da Hrvatska u značajnoj mjeri utječe na energetske odluke Europske unije. 

Suradnja s Izraelom
No, da li je doista tako ili smo se ipak malo precijenili? Za komentar smo zamolili gotovo sve najznačajnije hrvatske nezavisne energetičare koji su se složili da Hrvatska ima geografski stratešku poziciju, ali i da je po pitanju utjecaja na energetiku 'patuljak' koji još mora puno raditi, prvenstveno na sebi, da bi se moglo govoriti o nekom strateškom utjecaju.

Davor Štern, nekadašnji direktor Ine i ministar gospodarstva, a sada konzultant, smatra da moramo imati neku energetsku strategiju prema kojoj bi onda i sebe strateški pozicionirali. "Mi nemamo strategije, nemamo vizije, samo želje. Imamo stanovite uvjete, ali na tome treba puno raditi", kaže Štern. Kao primjer kako bi mogli energetski 'ojačati' navodi mogućnost da se, na krilu vojne suradnje s Izraelom koja je kulminirala nabavkom borbenih aviona F-16 Barak, ubacimo u projekt plinovoda kojim će Izrael transportirati plin iz istočnog Mediterana u Europu.

"To je projekt koji kreće i bit će gotov za otprilike tri godine. Za sad postoje neki problemi oko toga hoće li ići preko turskog ili grčkog dijela Cipra, ali to će se riješiti i onda će ići na Grčku, a plan je da onda ide podmorjem za Italiju. Uvjeren sam da se dobrom strategijom i pregovaranjem može dogovoriti da plinovod ide preko Albanije, Crne Gore i  Hrvatske, koja bi time dobila puno kvalitetniji diverzifikacijski dobavni pravac nasuprot ruskom plinu, od LNG-a kojeg hrvatske vlade spominju već 26 godina i koji nikako da krene", smatra Štern. 

LNG za veću stabilnost
Na njegovom tragu je i međunarodni energetski konzultant Jasminko Umičević koji ističe da bez energetske strategije ne možemo govoriti ni o razvoju energetike u Hrvatskoj, a kamoli o nekoj strateškoj poziciji. "Naša zemlja ima stratešku geografsku poziciju, ali energetsku ne. Naša zadnja energetska strategija je iz 2009. od vlade Jadranke Kosor, ali kako nikad nisu doneseni provedbeni akti za nju, ona zapravo nikad nije ni zaživjela. Kako rade zemlje sa strategijom pokazuje primjer Mađarske koja je preko svoje akvizicije Ine po prvi put poslije 1918. izašla na more", kaže Umičević.

Profesor Igor Dekanić, energetičar sa zagrebačkog Rudarsko-geološko naftnog fakulteta, smatra da, uz sve nedostatke, Hrvatska ipak ima nekih strateških energetski kapaciteta. Prije svega misli na naftovod Janaf kojim se sirovom naftom opskrbljuju rafinerije u pet zemalja: Hrvatsku, BiH, Srbiju, Mađarsku i Slovačku.

Također očekuje da bi uspješan završetak LNG projekta na Krku omogućio Hrvatskoj da ima diverzificirani izvor energije za čitavu regiju. Igor Grozdanić, energetičar i energetski ekonomista mlađeg naraštaja školovan u Njemačkoj, smatra se umjerenim energetičarom koji se zalaže za javni dijalog  i potrebu diskusije o većoj ulozi energetske tranzicije u gospodarstvu na dobrobit građana, te stvaranju okruženja za aktivan pristup tržištu, energetskom poduzetništvu i obnovljivim izvorima energije u Hrvatskoj.

Ugljen i obnovljivi izvori
"Da bi mogla ojačati svoju energetsku poziciju Hrvatska prvo bi trebala dobro razumjeti gdje je sada i kakvu energetsku politiku želi voditi s pogledom na 2030. i 2050., gdje su zemlje jugoistočne Europe i gdje je EU u cijeloj energetskoj politici. Mnogima će možda trenutno pasti na pamet LNG terminal kao simbol jačanja hrvatske energetske pozicije. LNG je izuzetno važan zbog energetske sigurnosti, a LNG Hrvatska jako dobro vodi tu priču. Ali ipak mislim da je to ipak pogrešno iz cijelog niza razloga. Najvažniji je svakako da jedan projekt ne radi svu razliku, pa tako ni ovaj. Inače nam ne bi za njegovu realizaciju trebalo skoro 30 godina", kaže Grozdanić.

Dodaje da je njegov stav na liniji akademika Mirka Zelića koji desetljećima ponavlja da Hrvatska treba iskoristiti svoje proizvodne resurse i svoje kvalitetne i školovane ljude na tim procesima i u tim poslovima. "Rješenje vidim u cjelovitom pristupu koji nedostaje i EU. EU trenutno ima jednu malu prljavu tajnu, a to je ugljen iz kojeg se još uvijek proizvodi 25% električne energije, iako je ugljen zaslužan za 75% emisija CO2.

Situacija u zemljama jugoistočne Europe je još i gora, ne samo zbog postojećih već i planova za izgradnju novih elektrana na ugljen, kao na primjer u BIH Ugljevik III. S jedne strane se u Hrvatskoj sotonizira prirodni plin kao fosilno gorivo, a ne vodi se računa da u okruženju postoje osam do deset projekata gradnji termoelektrana na ugljen (Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo). S druge strane, imamo snažan razvoj obnovljivih, čija konkurentnost iz godine u godinu raste, ali i sve vidljiviji utjecaj mjera energetske učinkovitosti koje smanjuju potrebu za energijom. Imamo i digitalizaciju i sporost u hvatanju u korak s trendovima, inzistiranje na razvoju hardvera, umjesto softvera za podršku mrežnih pravila. 

Odrediti ključne prioritete
Do sad se nisam ni dotaknuo utjecaja prometa koji će u narednim godinama doživjeti dramatične promjene. U takvom okruženju pitanje je što mi imamo a možemo ponuditi EU? Imamo odličan geopolitički položaj u jugoistočnoj EU koja je izuzetno ranjiva na bilo kakav prekid opskrbe plinom kroz Ukrajinu, koji nećemo kapitalizirati ne odredimo li nekoliko ključnih prioritetnih osi razvoja. Najvažnije, svaki projekt mora se provući kroz njegovu uklopivost u energetske i klimatske planove imajući umu životni vijek infrastrukture. Imamo i 'Niskougljičnu strategiju' koja je negdje i čeka se, radi se na energetskoj i možemo se nadati samo da će ona biti usklađena s ovom prvom. Osobno smatram da imamo dobru plinsku i naftnu infrastrukturu koja je najbolje od zemalja u regiji i tu vidim posebne potencijale i mogućnosti u iskorištenju", ističe Grozdanić.

Njegov kolega Marijan Kalea još je skeptičniji po pitanju neke strateške pozicije Hrvatske u EU po bilo čemu, a posebice u energetici. "Glede toga nisam pesimist, niti zajedljiv, ali jesam tvrdokorni realist. Hrvatska čini 0,8% stanovništva EU i to je najviši pokazatelj našeg udjela u EU. U bruto domaćem proizvodu Europske unije sudjelujemo s 0,3%. To je, opet, naš najniži udio među ključnim ukupnim gospodarskim pokazateljima u EU. U potrošnji energije, među članicama Europske unije sudjelujemo s 0,5%, a u proizvodnji na vlastitom području s 0,6% – dakle po oba pokazatelja smo s nižim udjelom od udjela u stanovništvu! Prema uvozu svekolike energije, stojimo malo bolje od europskoga prosjeka, jer nam je veći udio vlastite proizvodnje od udjela vlastite potrošnje.

Međutim, među svim detaljnijim energetskim pokazateljima, najlošije stojimo prema vlastitoj bruto proizvodnji električne energije, naš udjel u EU je 0,4%, dok je vlastita proizvodnja u EU, u cjelini, praktički izjednačena s potrošnjom pa je ukupni uvoz minus izvoz iz susjednih zemalja, izvan EU, praktički jednak nula. Naš uvoz električne energije u 2016. bio je 30% ukupne potražnje, dakle gotovo svaki treći kilovat sat uvozimo.

Regionalno smo čvrsto elektroenergetski povezani sa susjedima; zbroj prijenosnih moći svih spojnih vodova prema njima ima red veličine 10 GW, a naše vršno godišnje opterećenje je oko 3 GW. Električnu energiju je najlakše fizički razmjenjivati, jer je europska mreža povezana u sinkronom pogonu. Nama bi bilo lako prodavati električnu energiju u Europu kada bismo je proizvodili u dovoljnim količinama po konkurentnoj cijeni, međutim to je daleko od stvarnosti. Možemo se baviti preprodajom tuđe proizvedene električne energije, ali to je teško zamislivo kao probitačan i iole gabaritan posao", kaže Kalea.

Cilj je ukazati na probleme s kojima se sektor susreće

U sjeni velikog slučaja Agrokor, koji ovih dana ponovo doživljavaj svojevrsni klimaks čini se da sve druge stvari padaju u drugi plan. I to nije dobro. Hrvatska ima velike potencijale u ljudima, znanju, geografskoj poziciji i bogatstvu prirodnim resursima, međutim čini se da to u ovom trenutku osjete samo oni iz turističkog sektora i poneka gospodarska grana naslonjena na njih. Razloge tome može se tražiti u nizu čimbenika – društvu, obrazovanju, kulturnom nasljeđu, politici i svemu negativnom o čemu se priča i piše već godinama, a što se može svesti pod isti nazivnik – pesimizam. Ali ako se krene od početka onda se može lako reći i zaključiti da država kao takva nema jasnu dugoročnu, održivu i o dnevnoj politici neovisnu strategiju. I upravo to je ono na što Poslovni dnevnik preko svojim konferencija i projekta, čega je dio i Energetski summit, upozorava već nekoliko godina. Ovisnost o uvozu energenata, neiskorištenost geografskih potencijala, prereguliranost koja utječe na ostvarenje bilo kojeg kompleksnijeg ulagačkog projekta, velike kompanije poput Petrokemije u kojima je upliv države preizražen itd., sve su to problemi koji koče energetski napredak Hrvatske, a koji bi trebao biti lako ostvariv. Cilj ovog projekta koji provodimo zajedno s Večernjim listom upravo je ukazivanje na probleme s kojima se jedan moguće propulzivni sektor suočava, ali i skromni pokušaj da se ponude rješenja. Uloga medija je informiranje, ali kada su u pitanju strateški sektori o kojim društvo ovisi na više razina, a energetika to svakako je, onda je uloga medija i u društvenoj odgovornosti da pomogne tim sektorima kako bi se razvijali na općedruštvenu korist svih građana. Upravo u tome leže namjera i cilj ovog projekta koji provodimo već pet godina uzastopce. (V. Nišević)